Izdanja

Hudhudi

Autor:Esad Bajić
Naziv Knjige: Hudhudi

Bajić u ovom romanu piše o ljubavi i ratu. Poput njegovog prvog romana “Sjena jednog Taiba” ni u ovom romanu njegova priča nije pravolinijska, već sadašnjost kombinira s prošlošću. Kroz upoznavanje dvoje mladih ljudi u potrazi za ljubavlju, pratimo i priču o teškom ratnom putu dječaka koji su maloljetni pristupili u redove Armije, o njihovim pogibijama i tegobama s kojima se preživjeli suočavaju u društvu u postratno vrijeme, o devalvaciji ideala kojima su vođeni u ratu, o marginalizaciji kojoj su izloženi nakon rata, o posttraumatskom stresnom poremećaju s kojim se suočavaju i koji proživljavaju bez adekvatne pomoći…

Odlomak iz knjige:

…S prvim cikom zore, podijeljeni u tri grupe, Hudhudi zajedno sa pojačanjem krenuše ka vrhu brda. Sitno rastinje štitilo ih je od pogleda neprijatelja, a sedmerica boraca, koji su bili u izvidnici i ostali cijelu noć ispod neprijateljskih linija, štitili su ih od mogućeg iznenađenja.

Šest Hudhuda i jedan od Arapa.

Po dvojica se prebaciše na čela grupa koje će napasti brdo.

Arap i Hud preuzeše momke koji će napasti s lijevog boka, dok će ostale grupe čekati na njihov napad, pa onda ući kao podrška.

Dvanaest ljudi su pogeto krenuli kroz olistalu kukriku i crni trn ka vrhu brda.

Lijevo od njih u podnožju brda otvarao se pogled na sela koja je držao neprijatelj. Iza tih sela nalazio se grad koji je držala Armija.

Išli su oprezno pazeći na moguće mine. Pod samim vrhom zastaše da uravnoteže disanje i ocijene svoj položaj spram neprijatelja. Očekivali su da su rovovi ispred njih i da će im prići s lijevog boka, a ne širinom tranšeje.

U selu ispod čuli su se pijevci. Bilo je mirno tokom cijele noći i tog jutra. Padinom koja se spuštala do rijeke ugledaše tri neprijateljska vojnika. Vraćali su se prema selu. Zalegoše po zemlji prateći njihovo kretanje. Bojali su se da će krenuti prema rovovima ispred no, nakon nekog vremena, oni okrenuše stazom prema selu i grupa odahnu.

Taman kad su se spremali krenuti dalje, ispred sebe očuše glasove. Čučeći su počeli da se kreću naprijed s puškama, spremnim za djelovanje.

Nakon desetak metara rastinja je nestalo, i pred njima se ukaza livada na čijem gornjem kraju ugledaše tranšeju s rovovima. Dobro su računali, prišli su tranšeji s lijevog boka, ali tik ispred njih, još više iznenađeni, stajali su neprijateljski vojnici. Sedmorica s puškama u rukama. I jedni i drugi kao da su na trenutak zamrznuti u vremenu. Gledaju se na pet–šest metara razdaljine onako kako se ko našao u trenutku susreta. U prvih nekoliko trenutaka nije bilo ničije reakcije. Neprijateljski vojnici su bili svjesni da su se našli na sred čistine, ali i Hudhudi nisu odmah mogli da se odluče šta im je činiti.

Onda je Arap uzviknuo tekbir praćen kratkim rafalom. Jutarnju tišinu razbucali su rafali iz dvadesetak pušaka. Hudhudi koji su se kretali na začelju da bi izbjegli pucnjavu preko onih ispred protrčaše desno od njih i nađoše se na ledini. Kako nije bilo zaklona bacali su se po zemlji, ali samim tim gubili iz vidnog polja tranšeju i rovove.

Hud koji je ostao u rastinju i imao dobar pregled terena, primjeti još dvojicu neprijateljskih vojnika u tranšeji kako ulaze u centralni rov. Od onih sedam na ledini, samo jedan je uspio da se vrati u tranšeju, ali je ubrzo iskočio iz nje i pobjegao prema selu. Dok su Hudhudi, koji su protrčali desno, puzeći prilazili rubu ledine odakle mogu vidjeti tranšeju i rovove, Hud i dvojica koja su bila uza nj vatrom su pokrivali srednji rov odakle počeše izbacivati ručne bombe.

Jednu, drugu, treću…

Hudhudi na ledini nađoše se u teškoj situaciji. Pokušavali su se otkurlati do dna livade kako bi izbjegli bombe.

Za kratko vrijeme na njih bi bačeno preko desetak bombi.

Hud, iako tijelom izložen neprijateljskom pogledu imao je najbolji položaj budući da neprijatelj nije bacao bombe na tu stranu. Vidio je djelimično pušku, koja kratkim rafalima ne da da se priđe rovu s prednje strane, i ruku drugog, koja izbaca bombe. Izvadi tromblon, stavi na pušku, ubaci manevarski metak u okvir,  i nanišani.

Dva puta je morao odustati od ispaljenja, jer bi u tom momentu doletjela prema neprijateljskom rovu bomba njegovih saboraca koji su s dna livade uzvraćali  bombama na neprijateljske bombe. Geler jedne od njih zakači ga malo po glavi i on osjeti krv kako mu se skuplja na obrvama. Nije mogao tačno odgonetnuti koliko je ozbiljno ranjen. Nanišani i opali.

Tromblon pogodi rov iza onog u kom su bili neprijateljski vojnici. Imao je još samo jedan tromblon i odluči da ga ispali čučeći. Prije toga baci dvije bombe koje je imao ispred sebe direktno u tranšeju pored rova. Nadao se, da dok se pridiže neće doletjeti bomba. Pridiže se, nanišani i opali.

Malo prije opaljenja vidio je da jedan od neprijateljskih vojnika podiže pušku gledajući prema njemu.

Opalili su u isto vrijeme. Rafal i tromblon.

Bacio se na zemlju ne vidjevši da li je pogodio  rov.

Meci su zazujali pored njega, a krv od prethodne povrede spuštala se između obrva u oči. Okrenu se ka svojima i shvati da nedaleko ispod njega leži ranjeni Arap. Otkotrotlja se instinktivno do njega i iz njegova rapa izvadi bombu koju bez gledanja baci ispred sebe u pravcu tranšeje.

Nakon eksplozije podiže glavu. Shvati da je tromblonom pogodio rov. Nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Ili su mrtvi, ili su pobjegli. Mahnu saborcima ispod da je čisto. Dvojica uskoro uskočiše u rovove.

–Čisto! – čuo je kako govore.

Tada potra glavu u potrazi za ranom. Imao je blažu rasjekotinu iznad čela, ali je dobro krvarila. Otra krv rukom, a onda se okrenu ranjenom sabrocu.

Geleri bombe su ga dobro zakačili. Krvario je na više mjesta po licu. Lijeva ruka mu je beživotno ležala pored tijela. U predjelu ramena krv je natapala poderanu košulju.

Nije ječao, samo je gledao u Huda.

–Bit ćeš dobro, brate – reče mu, vadeći zavoje.

Arap na njegove riječi nakratko zažmiri oči, a onda ih uz bolnu grimasu na licu otvori, i pokuša se nasmijati.

–Šehid inšallah – šaputao je, dok mu je krv udarala na usta.

–Šehid…

Pružao je desnu ruku prema Hudu. Hud pruži svoju i osjeti da mu nešto stavlja u ruku.

Bila je to vojna iskaznica u providnom plastičnom omotu. Iza iskaznice bio je  savijen neki papir ispisan na arapskom, i crno–bijela slika žene u nikabu. Majka, sestra, supruga?

Hud na tren nije mogao da shvati šta momak želi.

–Ti moj brat, šaptao je Arap…

Duša mu je napustila tijelo prije nego je Hud uspio da ga previje. Svuda po glavi imao je rane od kuglica bombe koja je pala jako blizu njega.

Ostao je uz tijelo sve dok ne stigoše i druge dvije grupe.

–Šehid inšallah – rekoše njegova dva prijatelja i staviše ga na nosila.

Hud im pruži njegovu iskaznicu.

Pored tog šehida imali su još dvojicu teže ranjenih i petoricu lakše. Bombe skoro nikog nisu ostavile bez poneke kuglice. U drugoj grupi jedan od mještana u pokušaju da stignu upomoć, nakon početka pucnjave stao je na minu i ostao bez noge. Treća grupa je zarobila dvojicu mještana koji su se u trenutku pucnjave kretali iz neprijateljskih rovova prema našoj liniji. Nosili su dva kilograma kafe i četiri kilograma duhana.

Vojska iz sela je oko podne preuzela položaj na brdu i Hudhudi se vratiše u onaj dom. Tu ih komandir obavijesti kako mora hitno u komandu grada odakle su javljali da su svojom jutarnjom diverzijom ugrozili veću akciju koja se tih dana planirala, da su ugrozili živote civila na zaobilaznom putu…

–No, to nije vaš problem, iz brigade će doći pojačanje da prebaci ranjene i vi ćete s njima u kasarnu – reče komandir.

Hud je pokušavao ispred očiju skloniti lik neprijateljskog vojnika s kojim se to jutro susreo. Bili su nedalje do metar i po udaljenosti. Vidio je svakog vojnika, ali onog u kojeg je pucao je posebno zapamtio. Vidio je njegovo lice, kosu, uniformu, zube, grč, trzaj u očima kad ga je pogodio, zbunjenost kad je nakon pada pokušao ponovo ustati…

Gledao ga je ispred sebe sve vrijeme akcije. Kao da je pustio dušu gledajući u Huda. Oči su mu ostale otvorene.

Znao mu je i ime i prezime. Sve je stajalo u njegovim dokumentima koje je uzeo.

Nije znao ni zašto ih je uzeo, no, nije ih htio baciti. Šta i da ih  baci? Nikad neće zaboraviti njegovo ime i prezime. Bio je dvadeset godina stariji od Huda. Dva Hudova života i još godinu pride.

Nije prvi put pucao u čovjeka, ali jeste iz te blizine i s tom jasnoćom.

Smrt iz te blizine ima posebnu dimenziju. Puno je lakše pucati kada onog koga ubijaš, ne gledaš u oči.

Bio je friško izbrijan. Hud mahnu rukom po svojim čupercima na bradi. Hoće li on biti onako uredan kad pogine? Onaj Arap se namirisao kad su krenuli u akciju. Stalno je držao ono drvce za čišćenje zuba u ustima. A on, cigaretu. Hoće li mu tijelo smrditi na duhan kad ga pogode?

Je li neprijateljski vojnik bio oženjen? Kad će javiti onoj ženi sa slike da je njen muž, brat, ko mu je ona već, mrtav?

Kome će javiti kada Hud preseli?

Previše misli – pomisli Hud – što prije treba zaspati, tijelo izgubi snagu od nespavanja i straha, pa i psiha počinje da popušta.

Jesti, spavati, ustati, ratovati, nikakve mu druge misli ne trebaju… I održat sastanak sa saobrcima. Nisu se najbolje ponijeli to jutro. Blizak susret je zbunio mnoge. Kasno su reagovali. Jedan im je pobjegao, dvojica uspjela i zapucati…