Tekstovi

Ahmo Trz

-U životu treba imati osjećaj za trenutak- reći će vam Ahmo Trz ako ga zapitate.
Ako ga ne zapitate neće vam reći ništa, tek ćete na njegovom licu, pojavi, dubokom mirnom pogledu moći nazrijeti da ima šta reći.
U Bosnu je došao sa istoka , al ako ga upitate reći će da je stigao sa Zapada.
Vi ćete misliti geografski a on će odgovoriti vođen duhovnim zavičajima. Priču o sebi neće vam ispričati ni ako ga upitate.
Zato hoću ja. Ne tako duboko i detaljno kako bi to učinilo njegovo pamćenje, no dovoljno jasno da se shvati.
Ahmo Trz je rođen u Bosni. Samo rođen. Otac vojno lice, dvije godine nakon rođenja dobio je službu u Rusiji. Mijenjao je službe i gradove dok je Ahmo stasavši u školu prirodnim slijedom događaja pohađao vojnu akademiju. Očevim stopama brzo je napredovao. Nakon smrti majke Dragane, majka Rusija bila mu je sve. Pamtio je Afganistan i nosio bol razočarenja iz njega. Grozni i Čečenija bjehoše so na njegovoj rani…
Uhvaćen je tada i poveden na pogubljenje… Dvojici njegovih drugova jednostavno su pucalu u zatiljak kraj seoskog puta.
Njega jedan ščepa za kosu i povede u šumarak… Krv mu se sledi… mozak je grozničavo tražio spasa… Izroni mu lik nene Amine koja je ponekad pri posjetama znala izgovoriti poneku riječ od onih koje su njegovi neprijatelji izgovarali… prisjeti se i vrisnu: Njeeet, haram, haram…
Ruka popusti stisak, zavrnu mu šijom i susrete pogled svog dželata.
Ahmed! ponavljao je drugima vraćajući ga u šupu preuređenu u zatvor.
Ahmet, Ahmo …proveo je tri mjeseca u zatvoru, još tri u borbi protiv dojučerašnjih saboraca a onda dalekim, dalekim putem stigao u Bosnu… Da brani krv nene Amine… Mezar koji je bio jedino što ga je vezalo za prošli život a spajalo sa novim koji je upoznao… Obaveza griješnika je da uči i borbom sapire grijehe, ponavljao je sebi. No nije se dalo.
Tinjala je jesen hiljadu devet stotina devedeset četvrte. U prostorijama jedne humanitarne organizacije gdje ga postaviše da radi nakon težeg ranjavanja u kojem zamalo ostade bez lijeve ruke brinuo je o paketima pomoći za djecu i nemoćne.
Mlada djevojka u crnom džilbabu vodila je dokumentaciju.
Silom prilika viđao je sve češće.
U životu je znao za majku, vojnike i one žene kojima se prepuštao u slobodnim danima. Ona mu bješe kao nova vrsta, vrsta koju je odavno viđao ali prva koja se očitovala u njemu… Nadahnjivala ga je onim za čim je tragao. Nudio joj je čaj a ona odbijala.
-Hvala, ponedjeljkom i četvrtkom postim, halali brate!
Nakon tri mjeseca njegov se svijet urušio i ponovo zarudio pupoljkom.
-Smijem li ti ponuditi brak? napisao je na cedulji i ponovo osjetio sasvim ljudski strah. Ne u mozgu, kao u borbi, nego negdje tamo, u srcu koje više nije bilo samo organ koji pumpa krv… Pumpalo je nešto mnogo jače. Sve rjeđe je sanjao strahote ratova kroz koje je prolazio a sve češće njene crne oči.
-Bogu nije mrsko da se prije upoznamo! odgovorila je na ceduljici.
I tako, dani su prolazili, a cedulje se spuštale na sto.
Čeprkao je svoj život i slagao ga na male cedulje koje vremenom prerastoše u cijele sveske zapisa. Ona je bila šturija, ali njemu se svaka njena rečenica činila kao roman, kao more koje kalem ne može ispisati…
Onaj gordi Bog usvojen u dalekoj Čečeniji počeo je da dobija fina, nježnija svojstva i sve češće ga je zazivao Njegovim imenom Milostivi, a vjera od mača da stasava u ružu što miri najljepšim mirisom. Počeo je postiti ponedjeljak i četvrtak da je zasluži, a subotu kad ne bi radili da se Bogu oduži…
Sve rjeđe je odlazio u bivšu kasarnu jer hladnoća saboraca ledila je toplo more njegove duše.
Zvala se kao njegova nena. Amina.
-Amina ja ne želim više čekat, postat ću pjesnik, napisa joj jednog dana jedva se suzdržavši da to ne potkrijepi stihovima koji su mu poskakivali na usnama.
Ramazanski bajram bješe dogovoreni dan. Tri mjeseca najslađeg čekanja. Da ga prekrati počeo je odmah postiti dan za danom. Falile su mu jedino tablete protiv bolova, što se tiče gladi i žeđi činilo mu se da može u komadu samo da je vidi jednom dnevno.
Noge su mu klecale kada bi ga zbog nečeg nazvala telefonom, onda je ono zbog nečeg počelo da se sliva u duge, duge
razgovore.
Pred ramazan ona dobi lijepu vijest da su joj roditelji pušteni iz neprijateljske teritorije i ode za Zagreb da ih vidi nakon toliko godina. Bi mu žao što ne smije s njim. Javi mu se nakon dva dana sva presretna, ostat će u Zagrebu uz ramazan.
Odgodili su zakazani datum a Ahmi se naoblači… Razgovori sve kraći, dani sve duži… Za Bajram ipak dođe… Sve je bilo kao prije osim onog nečeg… onog zastoja u rečenici, onog otklona u osmjehu onog trzaja u očima… kao da je prije spavala a sad se probudila. I njen hidžab zamijenila je duža košulja, šal dobio konture, obrazi vještačko rumenilo a oči surmu… Bila je ljepša, bila je prelijepa… bila je i dalja. Novi datum bio je Kurban-bajram. Dva mjeseca… Nije dugo tješio se i po prvi put počo da uređuje bradu, da kupuje odjeću, da se u ogledalu gleda malo duže nego je imao naviku.
Da li su godine u pitanju, razmišljao je?
Možda porijeklo i prošlost.
-Možda to što si invalid? reče mu Mirza, njen prijatelj i rođak, nakon što odluči da mu se povjeri.
-Halali brate, reče mu, znam da je roditeljima rekla za tebe i znam da nisu oduševljeni. Moraš joj dati vremena, tek ih je vidjela nakon mnogo godina, straha i strepnje, a oni nisu od onog soja kojeg očekuješ. Njen otac je ostao da čuva kuću, jer njemu je imetak na prvom mjestu. Mogao je pobjeći na vrijeme, ali bojao se za auto, za kuću, za zemlju… Proveo je rat kopajući rovove koje si ti napadao… to je takav soj ljudi… ni majci joj nije draga njena mahrama ni njena odjeća… Moraš joj dati vremena.
Riječi su ga zakovale ali u svom mraku neizvjesnosti dale i neku nadu. Popriča sa njom, ne spomenu Mirzu. Reče da ne treba žuriti i odluči iskoristiti priliku i obaviti hadž.
Otišao je sa grupom invalida za koje je poziv uputio sam kralj Fahd. Kružio je oko Božije kuće kao oko njenog srca, kupovao najljepše tkanine za poklon. Učio Fatihu svojoj neni Amini na Mervi i Safi obilježenoj koracima majke tevhida, robinje Hadžere.
Rekoše mu da se pri prvom pogledu u Kabu zažele tri želje. Zaželi šehadet, pobjedu mudžahedinima i zaželi nju.
Ti dani boravka na svetim mjestima sliše se u jedno, san koji je obećavao da je svaka sreća moguća. Sastavi najljepši poklon koji je mogao zamisliti, upakova ga još u svetom gradu Mekki i ponesi sa sobom u Bosnu, u svoju Zenicu.
Bila je kod roditelja u Zagrebu. Čekao je njen povratak trpeći da ne nazove… A onda jednog dana, baš kad kod njeg bjehoše Mirza i njegova hanuma s djecom zazvoni mu telefon. Njen glas. Zastidi se drhata sopstvenog glasa pred Mirzom i kao dječak crven u licu zatvori vrata hodnika u kom bi telefon.
-Selam Ahmo, evo rekoh da nazovem poželim ti hadž mebrur i halalit ćeš mi, da ti kažem da idem za Njemačku!
Mozak mu je blokirao, srce stalo, nije pumpalo ni krv ni ono nešto drugo… sve je stalo, šutio je i slušao osjećajući da svaka riječ bit će samo krik.
-Roditelji idu tamo, hoće da pođem s njima, još nije kasno da završim neke škole, rat završava, trebat će živjeti… a pošto je to daleko mislim da je najbolje da mi prekinemo.
Hvatao je njen glas, čekao da zadrhti, ali osim uobičajene nervoze kad se nekom saopštava nešto za što znaš da mu nije milo, ne osjeti nikakve druge varijacije. Znao je to prepoznat, toliko je puta bio isljednik u životu da je to odlično znao…
-Dobro, reče, želim ti svaki hajr u životu, hvala što si nazvala i rekla. Esselamu alejkum!
Mirza mu je kasnije priznao da ništa nije tada osjetio na njegovom držanju nakon što je ušao u sobu… Razdijelio je prijateljima darove s hadža. Otišao na nenin mezar i prekrio ga jamenijom. Noću kriomice da ga niko ne vidi, bojao se da to nije po islamu a toliko je čeznuo da to učini. Njeno krilo ma kako rijetko viđano bilo mu je najtoplije i najbliže što je imao.
Život se nastavljao. Vjetrovi rata protutnjali. Ahmo je pod pritiskom situacije napustio Bosnu, pod novim imenom uz pomoć saborca Džafara nastavio je nakon kraćeg boravka u Turskoj živjeti u Tunisu. Znanje stranih jezika ubrzo mu je pomoglo da postane lijepo plaćen turistički vodič u nekim agencijama.
U ljeto 2008.godine u jednoj grupi turista iz Njemačke vidjet će osobu koja liči na njegovu Aminu. Tek tada, vidjevši je bez šala u kratkoj crvenoj majici shvatiće da ima plavu kosu… nikad je nije pitao i uvijek, godinama, zamišljao je crnu.
Sreli su se pogledima. Trznula se poznavši ga, trenutak čak osjetila strah, a onda je valjda shvatila da je on isti onaj Ahmo Trz kakva je pamtila. Blago se nasmijala, cupnula djevojčicu koju je nosila na ramenima, a koja joj je ličila kao jaje jajetu, i zatim pogledala desno preko ramena… Naočit muškarac pružao je djevojčici sladoled.
-Pazi Sarah nemoj pokapat mamu! čuo je kako govori.
Uzeo je dva dana odmora. Otišao u svoju skromnu sobicu, otvorio mali plavi kofer s kojim je otišao iz Bosne, izvadio još uvijek lijepo zamotan dar i poželio ga bacit u more… Onda zastade, blago se nasmija, ode do susjedne sobe i pozva prijatelja Džafara.
-Ovo je moj dar tvojoj sestri Džemili… ako prihvata moju ruku i ako si ti kao brat zadovoljan ja bih uzeo njenu ruku a njenu djecu smatrao svojom.
-Džemila te odavno čeka tako da ne moram da je pitam, a mene si usrećio brate!, odgovori Džafar stari ratni drug.
-U životu treba imati osjećaj za trenutak-reći će vam Ahmo Trz ako ga zapitate. Ako budete uporni možda će dodati: Ponekad sretneš idealne prilike, no one su samo tren, kao dvije strijele ispaljene iz različitih tabora, u trenutku su jedna pored druge, gotovo iste, a onda shvate da idu u suprotnim pravcima i sila akcije i reakcije učini svoje.