Tekstovi

HUD, ZBUNJEN, NERVOZAN

Hvala Bogu, sad več poodavno, prođoh iskustvo loma ruke sa sinom. Odveo ga doktoru u hitnu. On napravio, stavio gips. Ruka poplavila uskoro pa me poslaše u Mostar. Tu isto slikali, pravili, gipsali, za sedam dana kontrola. Na kontroli ne valja. Opet pravi, snimaj gipsaj. Za sedam dana isto. Mjesec skoro prošao od loma ruka još nije napravljena. Ja ne spavam sina boli, u kući svi nervozni. Idući put na kontroli kažem doktoru da je najbolje da mu odrežu ruku. Gleda me zbunjeno a ja mu pojasnim da će i bez ruke dijete moći živjeti ali ako on nastavi ovako svako sedma dana da ga lomi i pravi otiće dijete u glavi pa šta će mu onda i ruka. Zovnuo je nekon starijeg kolegu i uspijeli su spojit kosti da kako tako zarastu.

Tad sam primjetio kako ponekad sasvim normalno zanemarimo širu sliku i koncentrišemo se na manji detalj koji u prioritetu preuzme ulogu opšte važnosti do mjere da zbog prsta žrtvujemo šaku, zbog šake ruku, zbog ruke cijelo tijelo.

Priroda oko nas uči nas da to nije dobar redoslijed. Tijelo kada se samo bori za opstanak odbaca manje važno radi više važnog. Kad se čovjek smrzaje recimo, tijelo povlači krv iz prstiju, pa iz šaka i stopala i tako štiti život dokle može.

Kada je nastupila korona cijela pažnja je prebačena na novi virus. Paralizirano je sve što se moglo paralizirati. Svijet se totalno usporio, zatvorio, stao. Čekalo se u tišini ko će kahnuti da ga testiramo pa onda zavisno od rezultata testa da u kući komentarišemo varijacije tog kašlja kako bi naučili razlikovati obični kašalj od korona kašlja. Običnu bolest od korona bolesti. I odjednom je infarkt, rak, leukemija… postala obična bolest, samo je korona bila prava.

U početku su znakovi bili povišena temepratura, suh kašalj… no vremenom je svaka pojava mogla biti znak korona virusa. Umre osoba, zaključe da je imala korona virus, pregledaju njene bolesti i onda se sve što je pri njoj bilo podvede pod sumnju. Odjednom i žuljevi na nogama postoju jedna od mogućih znakova ove bolesti. Ukućani počinju da se sumnjčavo gledaju. Svake godine dobijem nekoliko puta upalu sinusa i malo temeprature uza nju, no ove godine to više nije tako jednostavno.

Otvaram u svoju odbranu pred ukućanima post njemačkog instituta koji je izvršio pregled kuće zaraženih korona virusom i ni na jendoj površini nije našao virus, oni meni odgovaraju drugim postom drugog njemačkog instituta koji je virus korone izložio na 90 stepeni i nije ga uspio eliminisati. Ja na to podsjećam da su nam rekli da 20 sekundi pranja ruku sapunom eleminiše virus a oni meni činjenicu da širom svijeta pištoljima nekim mjere temperaturu i da se svako s povišenom smatra opasnim…

I kako jedni najavljuju smirivanje odmah znaš da ide red postova u kojima drugi dovode u pitanje ove prve. Kako testovi sve više pokazuju da zaraženih hvala Bogu sve manje ima tako drugi najavljuju opasnost od drugog vala koji čeka odmah iza ćoška.

Sluđen insan sjedi u kući i razmišja. Pa dobro, sve da bi se zaštitio život, ali ako se ovo nastavi života neće biti nikako jer pored potrebe da izbjegnu virus ljudi imaju i lošu osobinu da moraju jesti, piti, kretati se. Šta će bit ako nakon nekog vremena zbog zaštite života počnemo umirati od gladi. Možda to i neće biti toliko dramatično jer nije korona.

Ljudi kao da prestaju umirati od drugih bolesti. Par sugrađana koji su preselili u ovo vrijeme a nisu od korone odlaze pod zemlju u tišini s 6-7 ljudi na dženazi. Podsjeća me ovo na ratno vrijeme kada bi neko umro pririodnom smrću. Čuješ tada umro neko i čudiš se. Gdje će umrijeti u ratu, zar nije mogao poginuti kao i drugi?

Da nevolja bude veća par mjeseci pred koronu se skinem s društvenih mreža. Okidač mi bješe jedan status u kom samozvani Bošnjak sa srednjom školom prvo napade a onda i savjetova jednog našeg akademika šta i kako treba raditi i misliti sve uz mnoštvo lajkova mase koja je prepoznala problem našeg društva. Skontala da smo u problemima jer akademici ne slušaju nas obične ljude šta i kako treba raditi. Kontam bolje da ostanem neprosvjećen nego da se izlažem takvim pojavama i veličinama koje haraju FB PROFILIMA.

Kako u vremenu izolacije susrećem malo ljudi počinje mi nedostajati ta interakcija s drugima. Socijalno distanciranje nije isto što i fizičko ali se svejendo sve više protura taj oblik definicije novonastale situacije.

Šta bi zaista bilo kada bi se distancirali jedni od drugih na ovoj fizičkoj ravni? Kada bi sve prešlo na online. Ne samo školska nastava nego i naši razgovori, aktivnosti, odnosi.

Prestanemo potpuno razgovarati jer se pojavi neki virus koji se prenosi razgovorom. Prestanemo se susretati? Nestane onih insanskim ćehra osmijeha i sve se pretvori u emotion ikone?

Ne odlazimo na dženaze da čujemo onaj zvuk zemlje koja udara u pokope do jučer živa čovjeka. Ne odlazimo na prinove da vidimo novorođene. Vremenom prestajemo stariti jer iz arhiva se uvijek nađe fotografija iz mlađeg vakta da se okači na internet ili dobar filter koji će svaki izgled učinit privlačnim. Utopijsko društvo lijepih, nasmijanih, vedrih, veselih…

Ne odlazimo ni na vjerske skupove. Imamo veliki izbor vjerskih predavača online. Nema tog problema za koji nije pronađeno rješenje, oblasti koja do tančina nije obrađena, sve jasno do zadnjeg slova.

Nastupio i ramazan. Navečer gledamo zvijezde kako pjevaju, piju, uživaju- sutra ih opet gledamo u prediftarskom programu kako govore o radostima ramazana i drugih mubarek noći i dana.

Sve idealno. Hudi vjernici gledaju u ogledala i pitaju se šta s njima nije u redu. Ja pred iftar jedva o sebi a svi gosti u prediftarskom programu nasmijani, zadovoljni, ko da su sehurili prije minut. Ubijam šubhom i ovo malo osjećaja vrijednosti kod sebe. Neko mi veli da su sve te emisije snimljene ranije, ima i mjesec dva. Počinjem da razmišljam o ulozi takvog programa. Zamišljam da sad snimamo scene iz rata 1992-1995.

Ono, zavrnem beretku, pogledam u kameru, bez straha, bez panike, šta mi može biti pa rat je završio prije 20 godina… ali ipak ne kažemo gledateljima da je tako. Oni misle da je to snimljeno uživo za vrijeme rata i kontaju, koja hrabrost, odlučnost, stav… Pa nije taj rat ni tako strašan, vidi kako čovjek nonšalantno govori, ne trepće, ode u akciju sa osmijehom na licu…

Pa vaiz u predavanju priča o oprostu, ahlaku, lijepom ponašanju. Samo ga slušaš i uživaš. Jedan dan priča kako treba govoriti istinu, pa ga neko pogodi nekom istinom u komentaru- sutra dan priča o tom kako treba imati takata u govorenju istine drugima, pa ga neko opet opali komentarom onda naredno predavanje ide o tom kako ne treba ničije mahane gledat nego se zzabavit svojim… Odnosi li se to i na predavanja? Zašto onda slušat ikoga, najbolje samog sebe.

Znanja svakako ima toliko da ne znam šta bi snjim. Da je znanje koje se nudi besplatno na svim portalima recimo da je znanje brašno, kolik bih ga ja mogao uzet? Metar-dva, više nemam prostora u špaizu. I da imam ucrvaće se prije nego ga pojedem. Znači njajbolje uzet vreću-dvije. Pa kad se pojede uzet opet. Imam osjecaj da se kod mnogih od nas vjersko znanje ucrvalo.

Od dede mi rahmetli ostala knjiga namaz-salat. Otvorim je i čitam. Ima u njoj materijala za čitav život, ni on ni nena nisu puno više pročitali za života a bili bolji vjernici od mene sto puta.

Kako pitam se? Pa oni su vjerovali u ono što piše i vjerovali su da se to što piše treba i primjenjivati. Vjerovatno bi kupili još koju knjigu da su uspjeli ovu savladat.

Šehadet, namaz, post, zekjat i rad… pa ako Bog da i hadž, ako rad urodi halal plodom da se uštedi i za taj stub vjere.

Radilo se. Radi se i sad, samo nema na portalima rudara, zidara, poljoprivrednika, stočara i drugih ljudi koji nas i hrane i brane… Slabo. Ima samo onih koji ubiraju dobru pinku na priči.

Možda je korona dobro došla da vidimo pravu vrijendost i ljudi i pojava. Još je ovo friško ali mogli bi uskoro gledati u emisijama poljoprivrednike koji nas tješe da će hrane ipak biti. Možda se pojavi i neka majka s jamenijom na glavi koja svako jutro muze 4 krave, rudar koji kopa da bi imali struje… Možda mjesto današnjim jutuberima koji djeci satima nude pouku kako preći neku igricu preuzmu oni koji će objašnjavati kako se uzgaja paradajiz, paprika, krompir, muze krava, čisti štala, pravi hljeb, kako se pronalaze i beru ljekovite trave za čaj, kompot…

Nadam se da ćemo ipak otkriti u svemu ovome šta je zaista pravi a šta virtuelni život. Šta je život za koji se život isplati žrtvovati, a šta je življenje koje i nije život.

Nadam se da nećemo dozvoliti da u strahu od gubitka prsta dozvolimo žrtvovanje cijelog tijela. Da ćemo shvatiti da čovjek nije ni hardver ni softver nego čovjek, biće zbog kojeg ostalo treba biti, a ne koje zbog nečeg drugog treba ne bit.

Želim postača uživo pred iftar da se mogu uživit, a ne glumca jer život želim živit a ne glumiti.

Esad.B.