Tekstovi

Jesu li ti sve ovce na broju

Prvi put je sreo na ljetnim ferijama nakon druge godine studija. Došao je malo kod nene i dede na planinu i krenuo da prošeta stazama kojima je ne tako davno hodio za ovcama. U Prolomljenoj bukovini sjede i po prvi put se zapita zašto se to mjesto tako zove kad nema ni jedne bukve u blizini. Ispod njega, dvadesetak metara mlada čobanica je nešto heklala s vremena na vrijeme vabnuvši ovce koje su među škripima tražile svoj zalogaj. Nije se iznenadila kada ga je konačno ugledala. Odmjerila ga je pogledom i ponovo oborila oči na svoj rad. Spustio se do nje i upitao u šali jesu li joj sve ovce?
-” Nisu !” rekla je,”ima i ovnova!”
Osjetio je izazov u njenom odgovoru pa nastavi: Jesi li ti dobro!”
-“Dobro sam, hvala Bogu, što ne bi bila?”
-“Pa eto , vrtiš mi se po glavi ima sahat vremena pa rekoh da ti se nije zamantalo?”
-“Sumnjam. S obzirom kolika ti je glava ne znam jesam li ti je za to vrijeme uspjela i obići ko treba!”
Pocrvenje na ove njene riječi. Mislio je da je mlađa. Bar je tako izgledala. Ali na njenim obrazima nije bilo ni trunke stida.
-“Nemaš psa?”, upitao je tek da prekine šutnju.
-“Nemam. Kad ujeda ne valja a lajat mogu i sama”, odgovorila je.
Pođe reći da to vidi ali ipak prometnu započeto u nešto drugo ne željevši je ponovo izazivati. Popričali su dobrih sahat i po. Saznao je kako se zove. Čija je. Šta radi. Svidjela mu se do te mjere da je uspio nekako nagovoriti da se opet sutra nađu.
Tu večer , međutim, dođoše po njega i on se vrati u grad. Ne bi sudbine, šta li?
Tek na pijačni dan, nakon pet godina ponovo je vidio. Sjedila je za stolom do njegovog. Starija ali i dalje puna dostojanstva i kočepernosti. Izmami mu osmjeh na usnama. Primijetila ga je i uzvratila mu osmjeh.
-“Nisi za hajvanom?” ote mu se prije nego što je smislio kako da joj se javi.
-“Bila sam tri godine!” reče ona s nekom sjetom u glasu.
Nije bio načisto šta mu je s tim rekla ali ipak osjeti neki ujed u srcu.
-“Život!” reče kratko.
-“Životinjarenje!”, odgovori ona.
I sve krenu kao i prvi put. Samo ne dogovoriše susret za sutra, nego se ponovo nađoše istu večer. Pričao joj je svoj život kao nekome koga je dobro poznavao a odavno nije vidio. Čudio se sam sebi kako riječi izlaze iz njega sa lahkoćom. Pričala je i ona. Hajvan s početka razgovora dobi ime i osobine ali na kraju opet u prošlost ode pod tim imenom.