Tekstovi

Jusuf Talov

Jusuf Talov je čovjek kome je Bog dao takvu pojavu da kad ga sretnete dopre do vas kao da se znate od rođenja.
Nazvao mi je selam i sjeo na kamen preko puta mene polažući svoj drjenov štap pored durbina kojeg je nosio u desnoj ruci.
Ponudih ga cigaretama a on brže bolje poleti drhtavim rukama u džep zelenog kaputa vadeći svoje. Nije odbio moju cigaretu al osjetih da se postidio. Česta pojava kod ljudi u tom kraju u koji nošen vihorom rata stigoh. Stidili su se da mi vojnici ne pomislimo da su svratili zbog cigarete.
Stidljivo je gledao prema meni. Kao da je meni osamdeset a njemu dvadeset i koja. Poštovanje prema pušci i mjestu na kom stojim bilo je očito, i nekakosveto u njegovim očima.
Jusuf Talov je bio Bošnjak. Onaj sveti Bošnjak, otac svih nas Bošnjaka i svega onog što jesmo. Ja sam ga takvog vidio. Mal
rastom, sa štapom, kapom francuzicom, širokim radničkim pantalonama, radničkim kundurama na nogama. Crnih očiju i bijele brade.
-Odavde si dedo? upitah ga nakon što zapalismo.
Štapom mi pokaza ka dolini ispod nas prije nego što progovori.
-Sad sam ovdje, od kako je rat počeo!” reče obarajući pogled zemlji u koju zabode vrh svog štapa.
-Imate li koga? nastavih ga pitat raspirujući vatru ispred sebe sa željom da ovog dedu počastim kahvom.
-Ovdje smo ja i nena- odgovori mi -sinovi su mi dolje. I opet je na riječ “dolje” upro štapom u dolinu ispod nas.
U tom pokretu osjetih njegov strah. Znao sam dobro šta znači biti dolje.
Detonacije koje su potresale kotlinu i dim izmiješan s maglom koji je gotovo zaklanjao pogled dovoljno su govorili.
-Koliko imaš djece dedo?
-Ostala su mi još dva sina i kćer.
Steže me u grudima njegov odgovor.
-Imao sam ih sedmero, nastavi govoriti.
-Troje umrlo mlado, još kao djeca a najstariji sin mi pogibe sad
u ovom ratu.
Glas mu postade tiši a štap ponovo pokaza u kotlinu.
-Ost'o mi unuk iza njega. I on je sad dolje s vojskom.
Ugledah mu suze u očima kad uzdahnu i opet pokaza štapom ka kotlini više udesno. Razabrah da mu je unuk s vojskom koja je jutros krenula u frontalni proboj linija na desnom boku.
-Dedo, ne bi trebalo danas plaho hodati, počet će granatiranje i po nama čim malo dođu sebi!, rekoh mu tek da nešto kažem.
Osjetio sam da traži neku utjehu. Žeđ ga je istjerala iz kolibe s drugu stranu planine.
-Šta misliš hoće li im moći išta? upita me nakon kraće pauze.
-Ne znam moj dedo, probat će, ja nisam odavde pa ne znam tačno teren ali jutros sam čuo preko veze da su naši uzeli prve linije na nekim mjestima.
-Magla je još i ove granate, ne vidi se skoro ništa. Koga ti imaš kući,sine? upita me.
-Jedinac sam u babe i majke a nisam se još oženio, rekoh kroz osmjeh da malo ublažim tegobu koju proizvedoše prošle riječi.
No dedo me skoro ne ču. Kanonada granata u kotlini privuče mu pažnju. Svaku je propratio grčevima na licu.
-Nema se rajšta sekirat dedo, sve je u Božijim rukama,! rekoh pružajući mu fildžan kahve.
Prihvati ga s obje ruke, okrenu dva tri puta među prstima kao da gleda kako mu najčustije ujiše pa onda otpi gutljaj.
-Vazda je i bilo u Božijim rukama. Znam ja to, al’ eto. Tanko sam noćas spavao. Starost , šta li? A staroj jutros neko rek'o da nam je i unuk izašao s vojskom pa se prepala. Nisam joj smio reći da je u diverzantima.
-Koliko mu je godina?
-Sad će u desetom devetnaest napunit ako Bog da.
-Zar se nije mogao negdje u pozadinu odredit tako mlad, a i otac mu poginuo?
-Otišao je sam čim je rat počeo. Čim mu otac pogibe. Tu dedo zastade i uspravi se u svom položaju, ponos mu jasno zasja u očima.
-Teško mi je što je doje al’ draže mi nego da je kukavica. Isti babo mu, rahmet mu lijepoj duši.
-A sinovi? I oni su doli?
-Jesu, dolje su čitav rat. Sve je moje dolje – reče dedo, vrati fildžan, klimnu glavom u znak zahvale i ustade opirući se na štap. Poselami se i ode kroz krš “da vidi šta mu stara radi”.
0 0 0
Kasnije sam čuo cijelu priču o njemu. Ostao je siroče u Prvom svjetskom ratu. Otac mu odveden u roblje negdje u Rusiju. Vratio se tamam da umre na svom kućnom pragu.
Tog dana dok sam pričao s njim u proboju linija u kotlini poginuo mu je i drugi sin a unuk ranjen. Kažu da je na dženazi glasno zovnuo jedinog sina i Bogom ga zakleo da nikad do kraja života ne osramoti svoju braću. Kažu da su na te riječi zaplakali svi osim njih dvojice.
Unuka sam mu sreo nakon rata. Poznao sam ga po dedinim crtama lica a upomtio po prkosnom pogledu i ko zift crnim očima u kojima se još nije bila pripitomila zvijer. A hoće, kad evlad dođe pripitomiće se baš kao i u dede mu.
Jusuf Talov. Bošnjak Bosne. Riječ za sudbinu, za život, za pamćenje. Izmišljen da bude bio da se izmisli. Jedan poput hiljadu što živješe i mriješe a da ni u čiju priču ne zabasaše.