Tekstovi

Revni sluga konjičke tekije

Jutros je Adem, revni sluga konjičke tekije zatekao u novom snijegu oko zidina nečije tragove. Popeo sam na najveći zid i upirao pogledom da otkrije odakle je nepoznati posjetitelj došao, šta je tražio i kamo se uputio. Ispod njega šumila je rijeka, u glavi udarali bubnji nemira potaknuti tim iznenadnim događajem a oči suzile od oštra vjetra i uzbuđenja.
Strujanje nemira skoro se pretvorilo u strah kad vidje da tragovi vode i završavaju iz dvorišta. Ko god da ih je ostavio nije došao s vana, ali ko je mogao izaći iznutra kad već godinama tu nema nikog osim njega.
Sa strepnjom priđe tragovima i omjeri svoja stopala. Veličina bješe skoro ista, samo tragovi nisu imali nikakvih šara. Zastade. Zavuče palac ruke u rub svojih vunenih čaraba i sazu ih s noge zajedno s opancima. Omjeri opet. Da. To su njegovi tragovi.
Smiri mu se malo strah od vanjskoga a potače onaj unutarnji. Šta je to činio noćas dok je mislio da je u snu ležao? Šta ga je nagnalo da bos izlazi na sniježnu havu i to van svetih zidina?
Nije mogao da odgnonetne. Vrati se u unutrašnjost tekije, pritače još nekoliko bilja na ognjište, izu se i zagleda u stopala.
Tražio je izdajničke znakove svog noćašnjeg hodanja. Nije ih bilo. Stopala bjehoše bez ijedne ogrebotine, bez ijednog znaka da su tokom noći doticala grubo tlo oko tekije. Toplota mu načas pomože da navuče u sebe dah smirenosti. Po slovu zakona valjalo je o tom nesvakidašnjem događaju izvjestiti Nevidljivog šejha.
Priđe malom stoliću kraj prozora, odmače kapke da uđe svjetlost, izvadi tintarnicu , umoči pero i otvori novi list u knjizi izvještavanja. Upisivali su se samo neobični događaji. Zadnji takav bješe prije tri godine kad u blizini tekije prođe žena poderanh haljina sa djetetom u naručju. Prošla je pola metra od njega a da ga nije ni primijetila. Kretala se pravo ne slijedeći ni put ni puteljke, iz zagrljaja smiješilo se lice iznimno lijepog i veselog djeteta. Okrenuo se samo na tren da provjeri je li za sobom zatvorio vrata na zidinama tekije. Kad se potom osvrnuo nje više nije bilo. Kao da je iz nekog prošlog vakta samo na tren zagazila u njegovo vrijeme i ponovo se vratila u svoje. Nije znao. Napisao je izvještaj onom ko će sigurno znati više o tom i nakon nekoliko dana vratio se svom
miru i svakodnevnim obavezama.
Valjalo je sad napisati o noćašnjem događaju. Umoči pero, sačeka da se okapa i na vrhu lista još uvijek tražeći u glavi podesne riječi ispisa: U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!
Zastade. Pogleda kroz prozor, malo se nage da obuhvati i onaj dio koji je još čuvao njegove tragove,kao da želi da se uvjeri da su stvarni a onda se ponovo vrati u prvobitni položaj, prisloni vrh pera i napisa:
Ja, skromni sluga ove Božije kuće, noćas sam u stanju neznanja, što mi se prvi put dogodi da ja za to znam, izašao bos kroz dvorište i zidine tekijskog harema. Kao da sam nešto tražio na brdašcu više puta i ponovo se vratio.
Odloži pero. Uvijek ista hladna jeza prosu mu s kičmom. Po ramenu osjeti dodir nevidljiva insana i skupi se sam u sebi. Pero se pokrenu pod tom nevidljivom rukom i u knjigu sitnim slovima ispisa.
Idi vidi šta si iznio iz tekije!
Valjalo je poslušati mada već naučen bi šta to znači. Čim u takvom halu pređe tekijski prag njena vrata će se zavujek zatvoriti za nj.
Tako i bi.
Kad je lijevom nogom iskoračio iz tekijskog harema nesta i tekije. Baš kao i ona žena s djetetom iščeze u trenu.
Osta samo džamija s vitkom munarom, i hladan rukavac Neretve što se u prolazu opire od obalu ispod nje.
-Koja je ovo džamija? – trže ga glas nekog stranca, prolaznika.
-Tekijska džamija- odgovori mu smušen.
-Tamam da odmorim u tekiji- reče stranac i prođe kraj njega.
I jasno Adem ču njegove stope na snijegu i dobro poznat zvuk tekijskih avlijskih vratnica i škripu ulaznih vrata. Samo ne vidje ništa.
Pokuša zakoračiti u prazan prostor u nadi da će napipati haremski zid, no ne bi ga. Ni zida, ni avlijske ograde, ni tekijskog zida, ni onog čudnog prolaznika što uđe kao da svega toga ima.
Okrenu se ne znajući kuda sa sobom.
U snijegu pored prtine nevidljivim štapom ispisanu poruku ugleda.
Idi tamo odakle sam ja došao. Na prvom račvanju prtine, skreni desno.
Adem duboko uzdahnu i krenu. Valja se pokriti znakovima i porukama. Pokoravanje je njegovo a puti i staze su Božije.