Tekstovi

Sjetit ću se

Hladno je danas, puše iz duše. Četrdeset sedam godina u pleća upire, a pod nogam mraz. Mogu ući u kuću, sjesti uz peć, ugrijati tijelo – ali čime ugrijati srce?
Nema to veze s vatrom i u najvrućim krajevima svijeta neka srca zebu. Srce treba posebnu toplinu.
Ja ću svoje danas ugrijati kruškom bronzačom. Donijela mi je majka iz rodne Župe. Miriše na ‘osamdeset četvrtu godinu kad je prvu put stigla na rod u mrginju ispod stare kuće.
Miriše na Vučka, na najbogatije novogodišnje paketiće koje smo ikad dobili. Na okrugle čokoladne bombone koje je rahmetli babo donosio iz Zore vraćajući se s terena u Sarajevu. Gradio je objekte za Olimpijadu.
Miriše mi na prvu «kupovnu zimnicu» koju smo te godine uzeli smatrajući da nakon godina štednje zbog gradnje kuće možemo sebi priuštiti tu blagodat.
Miriše je na Bojana Križaja koji nas je sve rasplakao padom nekoliko metara prije cilja na olimpijskoj utrci.
Miriše na Jureka koji nam je donio prvu olimpijsku medalju. Nisam znao šta to znači ali vidio sam da su svi veseli pa sam i ja bio veseo i za sva vremena zapamtio slogan: «Volimo Jureka više od bureka».
Miriše na našu novu kuću u koju smo tek bili uselili.
Miriše na moje medresanske dane kada mi je majka slala najslađe plodove iste.
U ratu je granata gotovo uništila stablo. No drvo nije poput čovjeka, ono se opet oporavi, za pet, šest godina rađa kao da ništa bilo nije.
I rekao bi da je sve isto, ista bašča, ista kruška, ista kuća. Ali nije – nema nas.
Zato se pitam često ima li smisla obići svijet, ako nemaš nauma pod svoju se krušku vratit?
Nije li to bijeg više nego put?
Koliko sličnih krušaka i jabuka zori u našim dušama širom svijeta. U onim pretincima srca gdje se svaka rijeka zove Neretva?
Ima li iko iz Župe da živi u blizini Amazona, strašne rijeke koju smo ko mali gledali na TV-u i vikali: «Vidi babo u onoj Neretvi žive krokodili!”
Hladno je danas, puše iz duše. Četrdeset sedam godina u leđa upire a pod nogama led. Oprezno!
Sjetit ću se!