Tekstovi

Skica za nečiju priču

Hafiz Nusret bio je slijep od rođenja ali je od sve djece najmanje puta pao hodeći Saračima u Begovu džamiju. Nije imao vid pa da pomisli kako činjenica da je sunce izašlo znači i da se sve vidi te da ne treba ni gledati. Nije imao vid da mu jedna stvar privuče pažnju tako da drugu ne vidi. Nije mogao vidjeti lice onog s kim se upoznaje pa da mu njegove crte, odjeća i držanje oduzmu trenutak da tu istu osobu osjeti.
Al imao je nježne ruke. Imao je tople prste. Imao je neki mir u dlanovima da su drugu jedva čekali da ih stisnu selameći se s njim. Imao je hafiz Nusret još nešto, nešto što ti ne mogu reći dok ne zatvoriš oči… Nešto što ti nisam mogao pokazati prije, što ti možda neću moći pokazati nikad kasnije,a trebao bih, jer samo ja znam za to.
Imao je tajnu.
Pred smrt je utkao u serdžadu i istu prostro kraj mimbera u Begovoj džamiji. Tajnu toliko veliku da i danas, kad serdžade više nema na tom mjestu, ako priđeš i staneš na njeno mjesto osjetiš toplinu pod
tabanima.
Kad su mjenjali ćilime mene je zapalo da tu serdžadu odnesem i bacim. Razmotah je u dvorištu a na um mi pade rahmetli dedo. Jednom je klanjajući stavio list papira ispred sebe i na njemu činio sedždu. Kasnije ga savio i držao u jednoj vjerskoj knjizi nikad ne davši da na nj šta zapišemo, u nj šta zavijemo.
Reče da je dodirom čela na sedždi taj list posvećen i da mu kao
takvom treba odati počast.
Kako da bacim serdžadu na kojoj su stotinama godina iskreni sedždu činili. A i stara je, vrijedna. Uzeh je i odnesoh svojoj kući. U zid svoje male sobe zabih dva eksera i okačih i njih krajeve serdžade. Tu noć legoh rano, odmah iza jacije. Neki mir me ovi i zaspah ko sito dijete dojenče. Zaspah i probudih se bez sna, nešto malo iza pola noći. Bez navike i navade, poželjeh da obavim molitvu. Poželjeh je baš onako kako se poželi bajramska baklava u vremenu kad se ista samo za bajrame pravila. Siđoh niz drvene basamake, uzeh abdest i vratih se u sobu. Otkrih malo prozor da mi mjesečina mjesto osvijetli i pođoh tekbir izgovoriti. Tad mi nešto glavu okrenu prema zidu. Priđoh, skidoh onu serdžadu, položih je na pod i uzviknuh “Bog je najveći!”
Klanjah dva rekjata, proučih zikr i dovu a onda vratih serdžadu
i zaspah ponovo.
Tad u snu sam čuo priču o hafizu Nusretu. Priču koja je počela kad je mlada Umihana, u cvjetu mladosti, drhćeće čežnje i poskakujućeg srca umočila kažiprst u bocu s mirisom starije sestre Kadire, prislonila ga na vrat, isti ovila jašmakom i izlazivši van, na čaršiju, u mislima prizvala Boga: Nek onaj što ga osjeti i okrene se za njim, bude moj!
I izašla ona a ulica kao uzainad prazna. Sunce na sred neba, samo što nije podnevski ezan.
-Gdje li je svijet, Bože dragi? upita se ona.
Tad iza ugla, iz pravca Sebilja, desnom stranom ulice pomoli se on. Njoj srce zadrhta. Hoće li osjetiti? Išao je polahko. Sustigoše ga dva kožara i ujagmiše prije njega da prođu kraj nje ne krijući poglede. Ne bi joj drago. Nadaleko su se čuli na ovčije i kravlje kože tako da ni ona više sama ne ču onaj miris.
Rastuži se, udari petama u kaldrmu kako je uvijek činila kad je ljutnja spopane i uleti nazad u kuću iznad magaze. Nema ona sreće, pomisli. Hem se rodila ko najmlađa hem joj ni Bog riječi ne čuje. A onaj momak što ga prvog ugleda baš bješe viđen, makar nako gledan iz daleka. Proviri ponovo kroz prozor i prepoznade ga. To je slijepi hafiz Nusret. IH, nije ga odmah prepoznala. I šta to radi? Zašto je zastao kad nikad ne zastaje u hodu ka džamiji. Baš ondje gdje ona stajala. Diže glavu, okreće je, diže ruku kao da nešto proba napipati svojim prstima. Onda iste zavuče u džep, izvadi nešto sitno, čučnu i spusti to na kaldrmu. Ustade, nasmija se usnama pokazujući svoje bijele zube i nastavi dalje ka Begovoj džamiji s čije se munare već čuo ezan.
Pusti ga da malo odmakne pa sleti ponovo niz basamake na ulicu i sage se da vidi šta je spustio. Bila su to tri suha lješnjaka. Umihana se zamisli. Voljela je lješnjake ali nije znala smije li ih uzeti. A opet, kome ih je hafiz ostavio. Ptice ne jedu lješnjake, ni mace, ni cuke. Uze ih i vrati se u sobu. Neće ih odmah pojest, sačekaće da se hafiz vrati s podne. Ako ne zastane može ih pojest ako ih bude tražio sići će i reći da ih je pričuvala… Udulji joj se tih pola sata koliko se hafiz zadržao u džamiji. Osjeti kako joj srce kuca kad se pomoli ulicom.
Zastaće, neće, zastaće, neće… I zastade, samo na trenutak, iz daleka se ne bi ni primjetilo. Zastade, u pola koraka, nasmija se i pogleda prema njoj.
Jes, majke joj Zejne, baš je podigao glavu i pogledao u njen prozor. I kako samo ima lijep osmjeh…
Zdrobi prstima ljusku i pojede lješnjake… Lijepi su, samo se čuju maloćom pomisli vragolasto. Baš će probat opet. Sestra svakako nije tu. Pred ikindiju će opet stavit trun njenog mirisa na sebe i izaći na ulicu, samo će stati na drugo mjesto, tamo na ćošak magaze. Da vidi hoćel osjetiti?
Kako zamisli tako i učini, kad se hafiz ukaza na ulici ponovo umače u svoju sobu i trk na prozor.
A hafiz zastade, nasmija se, čučnu i ponovo nešto sitno ostavi, baš na onom mjestu gdje i ona stajala. Jedva je očekala da se udalji. I opet lješnjaci. Kako li on samo zna da ona voli lješnjake???….