Tekstovi

Specijalci

’92 godina, ljeto. Babo me šalje u Račicu da donesem nešto iz Komande. Drago mi, uzbuđen i od hitra hoda zadihan nakon pola sata stižem pred kuću gdje rekoše da je Komanda. Tu je došla neka vojska, čuo sam. Oni što napadaju. Priča se o njima po liniji. Drago mi da vidim kakvi su. Nema ih puno oko komande. Uniforme su im raznolike i nekako mi oduševljenje splasnu kad to primjetih. Očekivao sam valjda da budu u svemu specijalci. Jedan mršav, naslonjen na zid Komande, puši. Drugi dalje do njeg ćući i smije se nečemu što je izgovoreno prije mog dolaska. Treći i četvrti tuku neko piće na obližnjim stepenicama.
Dojam mi popravi grdosija u hodniku s kojom se jedva mimoiđoh. Dva bi Ramba od njega istesat se dala. Glavni im opasan lik s naočalama. Samo me pogledao, kad uđoh u sobu, al mi od tog pogleda nešto štrecnu niz kičmu. Rekoh šta imam a on dade pokretom glave znak drugom da mi da ono po šta sam došao.
Krenuh za njim iz te kuće u drugu i usput vidjeh još pet-šest tih specijalaca. Negdje su se spremali. Pod punom ratnom opremom. Srca mi sa saz moda pređe na klavijature. Puške, redenici, marame oko glave, pištolji na opasaču, bombe na jurišnim prslucima. Strašni i za vidjet kamo li dočekat.
Ubrzo se vraćam nazad u svoje selo, a u glavi, po staroj navici montiram bitku u koju idu. I sebe metnuo u njihove redove. Zamišljam kako bi mi stajao onaj šal oko glave. Pa jurišni prsluk sa okvirovima i bombama, pa pištolj, pa ona čudna crna puška što sam vidio kod jednog. Za čas zaboravih prethodna iskustva ratna i kako je to sve strašno i učini mi se da bih istog momenta mogao s njima samo da mi je tu opremu nabavit.
Svaku pucnjavu na liniji narednih dana pripisivao sam njima. Čim se čuje duže od jednog kraćeg rafala ja u glavi zamišljam kako oni bucaju četničke linije. Ako je rafal baš dug, ja onim oko sebe govorim:
-To je sigurno onaj s mitraljezom što sam vam pričao.
A pričao sam im sahat vremena o tom šta sam vidio za 10 minuta. I nekako je sve u međuvremenu naraslo u toj priči. Nije da sam htio lagat, al, iz daljeg sam bio ubijeđen da su mi se i specijalci (i sve oko njih) malo smanjili zbog uzbuđenja susreta s njima. Kad sam se vratio, odmorio, sve se sleglo i došlo na svoje. Jasno sam mogao vidjeti da je svaki preko dva metra a ciganka im u ruci djeluje kao malo veći pištolj, zato većinom i nose one velike mitraljeze. I ima ih brate, da se ne lažemo, bar stotinjak…
***
’94 godina, kraj ljeta. S prvim svjetlom zore krećemo u privlačenje. Dvadesetak nas. Zaobilazimo izravan napad na liniju, spuštamo se s boka i ulazimo u njihovu zaleđinu. Pratimo vodiča koji poznaje teren i uzdamo se u njegovo umijeće. Ja već nakon sahat vremena šunjanja gubim orijentir gdje se tačno nalazi linija koju treba napast. Znam da su sad njihove snage i iza i ispred nas.
Na jednoj skrovitoj zaravni vodič daje znak da odmorimo. Vidim da smo blizu. Pedesetak metara ispred nas čekaju nas njihove tranšeje i rovovi.
Šutimo i gledamo se. Dvadeset ljudi probrano od dvejsta koji su probrani među dvije hiljade. Specijalci. Uspoređujem nas, da skrenem misli od uzbuđenja onog što nas uskoro čeka, sa onom grupom iz devedeset druge. Malo smo ujednačenije obučeni. Oružje skoro isto. Među nama i osam iz one grupe koju sam gledao prije tri godine. Upoznao sam ih, znam koji su. Da nije trenutak kakav jest sad bi im ja bacio besjedu o svom prvom susretu s njima, ali od tog nema ništa. Ne smijemo se ni nakašljat kamo li progovoriti. Faktor iznenađenja nam je neophodan želimo li ovo riješiti na najbolji način.
Nakon 5-6 minuta predah je gotov, kratko sporazumijevanje očima i polazimo uz brdo. Sa svakom stopom grudi se više nadimaju. Strah u glavi traži velike količine zraka al’ u isto vrijeme čini da se pluća stisnu ko palačinka. Silom udišem čini mi se. Kao da se i zrak prepadne pa odmah iz usta hoće kroz nos vanka.
Onako pogeti u hitrom al’ opreznom hodu ličimo na zmijolika stvorenja. Anakonde koje puze ka plijenu. Strah nakon par minuta otutnja svoje i u glavi i u tijelu. Mozak valjda ima neki mjerač do kojeg može da prima impulse straha, kad strah pređe preko tog mozak zatrni.
Desno krilo u kojem se nalaze „moji“ specijalci iz ‘92 munjevito uskače u početne rovove desno. Naše bombe-njihove bombe, naši rafali-njihovi rafali, naše zolje pa opet rafali.
Izgubljen osjećaj o vremenu, dal pet, deset minuta ili pola sata.
Nebitno.
Linija uzeta, neprijatelj neutralizovan, akcija uspjela.
Spuštam se na donji dio tranšeje gdje treba očekivat prvi udar njihova protunapada i pokušaja vraćanja linije. Neće odmah. Naučio sam. Prvo dok skontaju, pa dok pošalju svoje specijalce. Onda ide žestoka artiljerijska podrška i poslije će doć oni.
Zato se mi nećemo povlačiti. Sačekaćemo te njihove. Tek poslije se predaje linija linijašima.
Ima se vremena za zapaliti. Nisam od jučer pred akšam kad smo krenuli u sve ovo.
Prvi dim povukoh jako i smanta me kao da nikad nisam ni pušio.
Povukoh još jedan, svjestan da od jučer nisam ništa ni jeo.
Obleti tranšeja, brdo, šuma, krajolik, nekoliko krugova oko mene a onda se smiri. Ostatak cigarete dovrših u uobičajenom ćeifu.
S naše linije dolazi pozadina da nosi ranjene i poginule. Putem prema nama iz njihova naselja kreće 110-ka. Interventni odred.
Nemaju pojma da ih na krivini desno čeka još jedna grupa žgoljavih momaka poput mene i da će im to većini biti posljednja vožnja.
Stegoh jače maramu na glavi, popravih preostale bombe na jurišnom prsluku, pomjerih pištolj na opasaču više na leđa, zapalih još jednu i pogledah se u nekom zamišljenom ogledalu i kontam – Eso, evo te bolan, da se ne znaš, rekao bih specijalac!