Tekstovi

Umiranje

Kao sjene ptica, u behutu promiču sjećanja, od hitroće s kojom nadolaze izgleda da trepću, nakako sumorno, crnobijelim slikama povraćaju prošlost pod sklopljenim vijeđama. Zatvorio sam oči da bar na taj način odagnam sadašnjost, da se zatvarajući ta vrata nemira pokušam osjetiti.
Vidim kuću, topli sobičak. Na radiju tiha muzika, na TV-u film. Navikao sam da slušam i gledam različito. Na stolu puna zdjela jabuka, suhih šljiva i oraha. I boca koka kole. Volim koka kolu. Okolo toplo. Stopala mi vire ispod nemarno navučene deke. Film ratni. Američki o Vijetnamu. Sklopljeni kapci. Slušam kondorov let kroz koji se probijaju prasci pucnjave. Lete tijela u dobro snimljenoj sceni… Gotovo da se poistovjećujem s onim čega se prisjećam samo u ušima nije Kondorov let nego fijuk zimskog vjetra a pucnjava je prava. Stopala što vire u sjećanje sada ne vire i teško da će ikada više viriti. Bosna je oko mene, ako to šta znači za ovu priču. Nije neophodna. Mogao je to biti bilo koji kutak zemlje. Pročitao sam da je Bog svaki kutak zemlje osim grobova učinio mesdžidom ljudima no sada mi pada naum da se u vezi s tim može reći da je i svu zemlju učinio mjestom za umiranje pogotovo grobove. Ovo gdje sada ležim jučer su zvali rov i danas ga zovu rov, a sutra ili možda čak i večeras zvaće se mezar ili grob, zavisno ko prvi naiđe.
Moj mezar. Mezar čovjeka čije ime nije bitno, pa čak ni to jesam li dobar ili ne. Čovjeka koji je posegnuo za morfijumom ne da bi pobjegao od bola nego da bi dobio pola sahata da zapiše. Da zapiše o životu jer, evo, ima pravo. Na njegovu sam kraju i ne osjećam baš veliku promjenu osim možda što mi se o budućnosti ne da misliti. Bio sam se uplašio kad je eksplodiralo. Sad se više ne bojim. Gledam snijeg što se topi od toplote moje krvi svjestan da uspoređivati ga ovako crvenog sa crvenilom plahte koju sam nekada znao sterati ispod sebe nema koristi. Mašta ima smisla sve dok ima vremena ali maštati da bi pobjegao od trena kada će smrt nastupiti značilo bi i ne živjeti jer ovo vrijeme poklonjeno mi je da bih ga shvatio a ne tratio na iluziju. Da ga shvatim jer se to do sada nisam previše trudio. U stvari mislio sam da mi se život nije previše ni dešavao. Nisam ga negirao ali sam do sada preživljeno smatarao nekako lahkim da mi se činilo kao priprema za pravi život. Mislio sam da ŽIVOT čine krupne stvari i čekao da se dese. I desila se prva krupnija stvar ali, avaj, život već curi. Curi iz noge, ramena, iza lijevog uha. Pade mi naum da pišem, da umrem pišući jer to je valjda ono što jesam. Čovjek koji je rađajući se pošao da vidi gdje se to rodio, od čega je to njegovo mjesto rođenja. Hodao i pisao misleći da će kad sve to shvati početi živjeti. Nije da nisam mislio o smrti ali sam smatrao da ću je osjetiti na vrijeme; mjesec, godinu prije. Smatrao sam i nadao se da ću u zadnjem trenutku uzviknuti šehadet i predati se Bogu. A što činim? Ništa novo. Radim prema svom unutrašnjem osjećaju. Šehadet sam izgovorio, dove proučio. Da pred smrt pišem o ovome nije potrebno jer u ovakvim trenucima svi vjeruju u Boga. Sumnjati da ne postoji drugi svijet u trenutku dok se čeka smrt je isto što i pomisliti da sve što se pamtim, što sam proživio nije ništa doli san. Svjestan sam da umirem ali nekako kao da se to dešava nekome drugom a ne meni. Nešto u meni što sam oduvijek čini mi se slušao kao da ne haje ZA SMRT, kao da je vječno, da mu smrt ništa ne prestavlja…,
Sinoć sam se u kasarni zabavljao do kasno u noć. Ostao sa Djevojkom na kapiji njene kuće dobra dva sahata, Ispratila me jutros bez suza. Ovo u stvari i nije trebalo da bude ništa opasno. Obično izviđanje. Možda ni ona ni drugi kojima sam značio neće shvatiti zašto se njima ne obraćam izravno u ovom trenu ali znaće kad dođe njihov trenutak. Nije bitno. Jezik ovog govora ne može se shvatiti u jeziku života. Znam jer doživio sam oba. Možda će neko u ovim redovima naći razloga da pomisli kako sam se pišući još nadao da ću ostati živ. Većinu to što ću umrijeti neće uvjeriti da sam zaista ubjeđen da ću umrijeti. Za njih je smrt kraj. Nema više i teško da takvi mogu pojmiti čemu govor kad te više nikada niko neće čuti. Za njih, one koji misle da je smrt kraj to objašnjenje je sasvim normalno. No za mene ovo nije kraj. Znanje je zbir prijašnjih iskustava i u svakom novom iskustvu u svakoj novoj smrti ima nešto više ili nešto manje što može da odstupa od uobičajenog. Pamtim da je neko rekao kako se svi rađamo kao orginali a umiremo kao kopije. Velim da nije istina; svi se rađamo kao orginali i umiremo kao orginali samo živimo često kao kopije.To treba znati i razlikovati. Nije mi ova moja smrt prva koju gledam ali jeste prva koju proživljavam te stoga za razliku od mnogih imam iskustvo koje mi daje pravo da kažem o njoj. Odgojen sam da poštujem mrtve, shvatio sam kroz život da čovjek na samrti treba dobro paziti šta govori ukoliko svješću govori jer tada mu se najviše vjeruje, možda upravo zbog poštovanja onoga što mu se dešava a drugima se nikad nije desilo. Pišem ovo s iskrenim nijetom u koji dopuštam da se sumnja ali u iskrenost ne… Neki će možda reći da sam hrabar. Ako je hrabrost znati čega se treba bojati onda i jesam. Čitav sam se život trudio da djelujem u skladu s onim u šta vjerujem, a vjerovao sam i vjerujem i sada da su vrijedne samo vječne stvari, ono što je neprolazno. Od prolaznog sam odabirao ono što je duže trajalo. Život je neprolazan ako njime zovemo sebe. Ono što jesmo. Rezultat moje vjere u vječnost jeste i moj mir s kojim ovo pišem.Većina onoga što je prolazno za mnom je. Čeka me kratak trenutak smrti. Bolan ili ne ali prolazan sigurno.Pa slijedi Berzeh, ispitivanje u kaburu (molim Allaha da mi ga olakša). Pa Sudnji dan ( tu se ponovo vidimo), pa Džennet ili Džehennem. Nadam se Džennetu a kad me šejtan prokletnik prepadne Džehennemom kao što to sada čini nagovarajući me da učinim ono što bi bilo u suprotnosti sa svim što prije rekoh, velim mu – PA ŠTA? – i to je prolazno jer Allah je obećao svima koji vjeruju u Njega onako kako je u Kur'anu propisao da će ih uvesti u Džennet a ja vjerujem u Allaha.Ne zanosim se da na moju mirnoću ne utiče morfij i to što svoje krvave dijelove osjećam samo vidom. Bog nije zabranio da se borimo protiv bola…
Na trenutak sam prestao pisati, pustio sam pogled niz strminu koja se obrušava ispod mene. Uspoređujem je s mjestima koje sam oobišao za ove svoje dvadeset i tri godine. Onaj čovjek što sam s njim onako lijepo pričao na klupi pokraj Ajfelovog tornja ne može vjerovatno ni zamisliti da se i na ovakvim mjestima umire. Opet, onaj beduin sa prodornim crnim očima kraj Ka'be se ne bi iznenadio. Čudio bi se što o tome uopšte govore kao o nečemu čudnom.Možda bi on teško shvatio da pola svijeta umire na betonu pored ovolike zemlje.Hvala Bogu pa umirem na zemlji, u prirodi, u stvarnosti. Ako me niko ne ukopa sagnjiću kao lišće. Nije mi se treško zamisliti kao sagnjio leš, jer ovo što krvari, visi, mrzne.. to u stvari i nisam ja. Ja sam ovo što morfij nije uspio da uspava. Izgledam sam sebi kao video kamera koja se pokvarila ali koja i nije važna. Za dalje je bitno ono što je snimljeno na njenoj vrpci. Nešto će doći i uzeti me da bi mi na Sudnjem danu pustilo tu kasetu. Tada ću valjda znati ko sam i što sam.Nestaće traganje pred očiglednošću viđenog. Bićemo nagrađeni ili kažnjeni prema onome što smo. Konačna pravda. Toliko je ljudi traži.
Da ne zaboravim napisati. Svi koji su samnom pošli mrtvi su. Gore su iznad mene nekih tristo metara. Ja sam u stvari uspio da se izvučem. Naišli smo na neprijatelja u teritoriji koja bi trebalo da pripada nama. Pucalo se. Na kraju sam ostao samo ja, malo okrznut iza lijevog uha ali živ. Krenuo sam prečicom po pomoć i evo naletio sam na našu minu. Znam kako ovo teško pada svakom ko sluša ali nismo birali ko će nas i gdje roditi pa ne biramo ni gdje ćemo i od čega poginuti. Bacila me je u ovaj stari rov s početka rata. Ova mina je prilikom dizanja ostala – za mene. Mogao sam je i sam postaviti, možda bi bilo i bolje da jesam. Nije bitno. Sve što mi radi jeste ovo što zbori i lijeva ruka što piše. Nekada valja biti i lijevak. Ko bi rekao da će mi danas valjati. Prva misao mi je bila da napišem pjesmu. Da njom pokažem kako nisam umro bez glasa ali sada mi se čini da su uzdignuti oni koji tako umiru. Koji nisu trebali natanane čekati smrt. Ko će znati u čemu je dobro sem Onoga koji sve zna…Sejo, Omer, Meho, Kenan, Ramiz- umrli su gotovo bez glasa. Bajro je bio prvo dva puta pogođen, mislim da je i on bio tri četiri minute u životu svjestan da će umrijeti. Ubio ga je zajedno sa Omerom i Sejom gotovo mrtav četnik, nešto kao ja sada da bacim bombu na nekog i ubijem ga. Eksplodirala je tačno među njima. Letjela je, pala i BUM. Prišao sam odmah do onog četnika i vidio ga mrtvog.Bio je odmah na početku okršaja pokošen Sejinim rafalom. Ubili su jedan drugog. I to prvo Sejo njega pa on Seju.
Isteklo nam vrijeme. Malo mi je žao što je nas poginulo više nego niih. Ali oni su nas prvi vidjeli…
Um mi se nekako bistri, želja za pisanjem me ne napušta ali mi snaga tanjča pa ću evo da napišem onih nekoliko stihova koji mi na početku padoše na pamet a poslije njih ću se ponovo vratiti opisu današnjeg obrač…