Tekstovi

Zapis u povodu 16.juna – Dana opštine Konjic

Svaki čovjek ima svoje vrline i mahane, svoje strahove i svoje hrabrosti, svoje talente i manjkavosti. Ima život da ih otkrije, potvrdi, na ovaj ili onaj način, ispriča i posvjedoči. Ako ih sam sebi nikad jasno ne definiše mislima ili riječima, definisaće ih drugima djelima i načinom kako je živio.

Nerijetko će život posvjedočiti da ono što nekad smatramo vrlinom može postati mahana, ono što ne volimo može postati ono što volimo i obratno…

Kad razmišljam o svom životu prvo što mi pada na pamet jeste da nisam volio samoću. Drugo što mi se nadovezuje na to jeste da sam „nesamoću“ povezivao s riječju. Prisutnost drugih nije nužno značilo prestanak samoće, ukoliko među nama nije postojao razgovor, riječ. Pri tom svakako mislim na riječ koja spaja, približava, nikako onu koja to nije.

Od kako se pamtim potrebnik sam riječi. Odrastanjem sam shvatio da se s riječju mogu družiti i ako nemam nikog kraj sebe. Da riječ nužno ne traži svog govornika, da može postojati i bez njega. Napisana na papiru, naslikana na slici, utkana u priči, pjesmi, muzici. Riječ može postojati i u pogledu, u prirodi, rijeci, ledini, stadu koje čuvam, grmljavini, kiši, sunčanom danu… Ako se potrudim da je čujem, da je osjetim, da je primim, riječ postaje sve oko nas.

I mi sami smo riječi. U početku nas prepoznaju kao bebu. Bebi dajemo ime da je razlikujemo od drugih beba, zatim kako ona raste, dajemo joj pridjeve, priloške, atribute…
I onda odrastamo i postajemo skup riječi, postajemo priča, pripovjetka, roman. I svaka ta ljudska priča stupa u odnos sa drugim ljudskim pričama, dijeli se i umeće u njih, one u njega, da u konačnici sačine priču o jednom događaju, vremenu, narodu, civilizaciji.

I u svakom skupu tih priča, ljudi, naroda, bude pokoji čovjek, pokoja priča, koja će i o sebi i onom oko sebe pričati priču, pisati riječi bilježeći dijelove te velike priče ili krojeći neke nove priče, pjesme, koje ponekad nadžive pamćenje svih pojedinačnih i grupnih priča tog vremena i tog naroda koji je u njemu živio.

Putem tih priča svaka nova generacija pruža svoje sjećanje dublje u prošlost kojoj nije svjedočila. Širimo kroz te priče, kroz te riječi svoj pogled na život i van granica jednog običnog ljudskog vijeka živeći pored svog ličnog života i život čovječanstva u onim granicama koje su zapisane.
Tako, između ostalog, i mi u Konjicu svakog 16. juna, na dan kada je datiran najstariji pisani trag u kom se spominje Konjic, obilježavamo dan naše opštine.
Odavno nema među živima ljudima nikog ko je tom datumu svjedočio. Ali ima pisani trag, dokument, zapis, priča koja je ostala da svjedoči i nudi pamćenje nama koji se tek danas rađamo.

16.juna 1382.godine je prvi pisani pomen Konjica, kada se pominje jedna trgovačka karavana koja je išla preko Konjica u Dubrovnik. Bezbeli da Konjic nije nastao tog dana, bilo ga je i prije, no, to prije se „ne pika“ jer ga nema zapisanog, spomenutog.

Davno je bila 1382, davno će, ako Bog da, jednom biti i 2020. Ne nama koji je živimo jer i oni koji požive stotinu godina posvjedočiće kako je život kratak, kako su se kao jučer kao djeca igrali. Al’ bit će davna onima koji tek treba da se rode, da ime dopbiju, da svoju priču ispričaju.

Njima za pouku, spomen, produženo poklonjeno sjećanje, treba naše današnje slovo, naša današnja riječ, priča.
I koliko god kontinuirano naglašavamo da je sjećanje važno mi i ovaj dan opštine dočekujemo bez konkretnih dokaza da o svom sjećanju i pamćenju vodimo brigu. Ono što se propusti zabilježiti dok se dešava može se naknadno zabilježiti dok žive pamtioci tih događaja. Nakon toga, svaki pokušaj je manjkav, jer nije bitno samo da li će se nešto zabilježiti nego i način na koji će se to učiniti.

Budemo li se mi sjećali šutke naša će djeca protekli vakat pamtiti iz priča drugih, koji nisu šutjeli. I ti naši potomci, nosit će na sebi genetske crte svojih predaka, ali će o nama misliti tuđim riječima i tuđim pamćenjem.

Sjećanje jeste važno i važno je onoliko koliko je ispravno i istinito. Predati svoje potomke pamćenju i pričama drugih, pomeni znači odreći ih se.

A možda je svemu kriv ovaj naš Konjic. Ova bistra Neretva. Ova prelijepa brd ai planine oko našeg kraja. Naši hrabri ljudi koji su nebrojenim herojstvima ispisali nedavnu historiju.

Ova ljepota koja se teško pretače u riječi.
Herojstvo koje se, kako god zabilježeno, nekako osakati.
Neretva koja, kud god da je okreneš, opet svome moru oteče.
Vrhovi koji,koliko god da ih pohodiš, opet s nebom ostanu u zagrljajima.
Ljudi koji, koliko god da ih pohvališ ili nagrdiš, svoju priču šute…

Uz svečane dane idu i čestitke… Dragi grade, dragi sugrađani, u ovoj i svim narednim godinama, želim vam puno lijepih riječi i lijepih priča!