Tekstovi

Žena

Bila je poput ove večeri. Lijep dan iza kojeg je padala, na oko, blaga i nevina večer. Samo da nije bilo tih godina, te zemlje i njene sudbine.
Na kamion smo ulijetali s komadom okašnjelog ručka u ustima.
Kako je ko bio brz, po vještini, hrabrosti, bez prozivke. Dvadeset dvoje na kamionu, prosjek devetnaest godina.
Linija je pukla. Selo puno naroda ostalo je nezaštićeno. Ako stignemo, samo da stignemo..
Vozač je vozio ludo. Metak u cijevi opalio je prerano – dvojicu ranjenih spuštamo iz kamiona, s njima ostaju još dvojica..
Nas osamnaest idemo dalje, putem koji nikad prije išli nismo, u mjesto koje nikad vidjeli nismo protiv neprijatelja koji može da čeka bilo gdje..
Zvjeramo u šumu koja promiče, najopasnije je da nas gađaju na kamionu. Bog zna zašto pokušavam utuviti u glavu 23.juli – dan kad bi lahko mogao poginuti.
Vozač staje. Iskačemo iz kamiona i bacamo se u zaklon. Ljudi koje vidimo u šumi ispred sebe, mogli bi biti oni. Nisu. saznajemo da je linija pukla ali da naš PAM još uvijek čuva ulaz u selo. Samo niko ne zna ko je na PAMU, a bliži se noć. Noć koja je ličila na ovu večeras, samo da nije bilo tih godina, te zemlje i njene sudbine.
Nikad nisam podnosio poglede drugih kad nas ispraćaju u vatru. Lakše bi mislio da je to normalno, običan posao koji smo radili čitavog rata. Ovako, neko ti nudi cigaretu, neko bombu, neko trči da se rukuje s tobom, neko govori SVAKA VAM ČAST.
Kakve veze ima čast s tim. Ko kaže da se ja ne bojim. Ko kaže da ne mislim na svoju majku i sestru. Ko kaže da jedino zaradi njih ne idem dolje. Bolje spašavat tuđu kuću nego dočekat da moraš svoju.
S prvim mrakom gamižemo kroz selo. Premalo nas je. Tamam da damo hrabrosti civilima da se povlače. S kose koja se jedva vidjela od dima eksplodiranih granata naš PAM tuče nesmanjenom žestinom. Znam. Još pola sata i pašće mrak a s mrakom će ka njemu krenuti njihovi.
Neko će morati biti brži.
U kući ispod kose zatičem nanu i pokazujem joj da odlazi.
Ona klima glavom. Ne mogu sine, kćer mi je gori.
-Gdje gori nano?
Gori na PAM-u, otišla kad je vidjela da je Selmo ranjen.
-Kći! o Bože!.Idi ti nano. Doći će ona.
Trčimo proklinjući svaki cigaretu koju smo popušili. Ja sa
jedne Sanel sa druge strane.
Još se vidi i lahke smo mete., a Bog stvorio stranu, i stopalo i koljeno i brada zajedno na zemlju staju.
Gotovo pred rovom PAM prestaje pucat. Prema nama leti
bomba. Trebali smo znati da nas neće prepoznati.
-Dođite, uhvatite me ako možete! čuje se ženski glas.
-Mi smo naši!
Opet bomba
-Naši smo, je.emti!
-Uči! čuje se.
-Šta da ti učim ženo, Fatihu, Jasin, samo reci i prestani pucat..
Odozdo pucaju oni. Odozgor ne popušća ona, u sredini ja učim
Fatihu.
Uspijevamo je ubijediti i ulazimo u rov tren prije kanonade njihovih granata. Govorimo joj da su se civili izvukli i ona izlazi bez riječi i trči za njima. Ne uspjedoh je upitati za ime.
Samo smeđa kosa, sitne oči, lice umrljano mašću sa zatvarača, farmerice i majica sa motivom cvijeća.
Noć koja je slijedila ubila je sjećanje na njeno herojsko djelo. Ostalo je samo moje blijedo pamćenje.
Bez imena. Valjda je trebalo da je upamtim samo kao ženu.
Kad smo se vraćali prosjek naših godina bio je još manji.