Vijesti

Književna večer u povodu 30 godina književnog rada Esada Bajića

U okviru manifestacije “Konjičko kulturno ljeto 2020“ u ponedjeljak 29. juna u 19 sati na terasi Gradske biblioteke Narodnog univerziteta u Konjicu, a u organizaciji Narodnog univerziteta Konjic i Instituta “Junus Emre” Mostar, održana je književna večer u povodu 30 godina književnog rada Esada Bajića. Ovom prilikom predstavljen je i njegov roman “Hudhudi”.

O knjizi i autoru govorili su Nezim Halilović – Muderris i Benjamin Mušinović.

Obraćanje Nezima Halilovića Muderrisa

(Konjic; 29.06.2020. god. ponedjeljak. 1900)

Čast mi je, zadovoljstvo i odgovornost da se u ovo lijepo predvečerje u herojskom Konjicu družim zajedno sa vama u povodu Trideset godina književnog rada moga saborca, meni posebno dragog insana Esada Bajića, koji nas svakim novim tekstom, pjesmom, razmišljanjem, a posebno knjigama i romanima obraduje, ohrabri i podsjeti na period Otpora oružanoj agresiji na našu Domovinu, ali i našu životnu stvarnost.

Nove tehnologije i elektronski mediji su mnogima od nas iz ruku istrgli knjigu, te je stoga veoma važno da gajimo kulturu pisanja i čitanja, ali i kako to vole reći ljubitelji pisane riječi, jednostavnog užitka koji pružaju listanje i miris knjige, a knjiga je preglednija za čitanje i lakša se pamti.

Knjiga je i u savremenom društvu, ali i u prošlosti zauzimala posebno mjesto u kontekstu razvoja intelekta, razvoja jednog društva, razvoja čovjeka kao individue i nekoga ko će sutra imati aktivnu ulogu u društvu.

Pisac i pjesnik Esad Bajić se u romanu Hudhudi, ali i njegovim ranije objavljenim knjigama: Sjena jednog Taiba, Tragovi misli-dnevnik jednog softe, Kriške uspomena, Ja sam priča ti si pjesma, Boja sjećanja i dr. doticao tematike vezane za Otpor oružanoj agresiji na našu Domovinu.

Esad Bajić je kao što je već rečeno svoje prve pisane radove objavljivao tačno prije 30 godina u Zemzemu, časopisu Udruženja učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, a naše su medrese rasadnici talentiranih imama, hatiba, muallima, pisaca i pjesnika. Pisana riječ o vremenu Otpora oružanoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu ima posebno mjesto u književnosti, obzirom da ista predstavlja odvažne pokušaje očuvanja i razvoja svijesti Bošnjaka u pogledu biloškog, vjerskog, nacionalnog, kulturnog i ekonomskog opstanka i potvrde da ne želimo i ne smijemo zaboraviti našu povijest pisanu krvlju najhrabrijih od nas.

Esad Bajić u romanu Hudhudi piše o ljubavi i Otporu oružanoj agresiji, na sebi svojstven način, tako što vješto kombinuje sadašnjost i prošlost, kroz dvoje mladih ljudi Mejre i Taiba, u potrazi za ljubavlju i priču o teškom ratnom putu dječaka koji su maloljetni pristupili u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine, o njihovim šehadetima, poteškoćama na koje su nailazili, koje su ih kalile, problemima sa kojima su se suočili u društvu nakon Dejtonskog sporazuma, koji u isto vrijeme i nije kraj agresije, o pokušajima devalvacije ideala kojima su vođeni u toku Otpora oružanoj agresiji, o njihovoj marginalizaciji kojoj su izloženi nakon Dejtona, o post-traumatskom stresnom sindromu sa kojim se suočavaju i koji proživljavaju kako znaju i umiju, bez adekvatne terapije i sistemske brige društva.

Roman Hudhudi je prepun sadržaja koji su u suštitni istinita sjećanja autora i njegovih saboraca, objedinjena kod glavnog lika romana u želji da se onima koji su rođeni poslije ili su u to vrijeme bili djeca, koja se blijedo sjećaju tog perioda približi to vrijeme našeg herojstva, bespoštedne borbe, našeg uspravljanja i potvrde naše želje za bolje sutra svih dobronamjernih građana naše Domovine.

Istina, pravda, upornost i naša dobrota su veliki zalog našeg opstanka, a rijeke šehidske krvi nas obavezuju da budemo još čvršći, moralniji, obrazovaniji i spremniji na žrtvu.

I pravi je keramet kako smo se Allahovom, dželle še'nuhu, voljom uspjeli svemu tome oduprijeti i opstati i kako smo uspjeli zadržati visok stupanj tolerancije i spremnosti na suživot.

Na nama je da vrijedno radimo na izgradnji vjerske, nacionalne i patriotske svijesti, te na tim temeljima odgajamo našu djecu i potomke za bolje sutra našeg naroda, svih dobronamjernih građana naše Domovine i naše Jedine Domovine Bosne i Hercegovine.

Dobri, plemeniti, hrabri i strpljivi Bošnjaci, na vjetrometini Balkana su bili izloženi višestoljetnjim pokušajima njihovih komšija da ih biološki unište, Zemlju im okupiraju i zatru sve tragove bošnjačke kulture, po kojoj smo bili prepoznatljivi. Uporedo s’ time naši neprijatelji vrše kontinuiranu agresiju na istinu i žele nas svojim lažima raspametiti i svijetu predstaviti kao necivliziran i neprijateljski narod.

Bošnjaci su uvijek kroz historiju bili jasno opredijeljeni protiv fašizma, nacionalizma, šovinizma i svakog vida diskriminacije drugih naroda i za razliku od njihovih komšija nikada u povijesti nisu imali aspiracije za okupaciju susjednih zemalja i više su puta dizali svoj glas kroz rezolucije, u cilju zaštiti drugih naroda.

Dva su ključna termina koji dešifruju našu povijest i to: agresija i genocid i ta dva pojma moramo dobro zapamtiti, kako se nama i našim potomcima isti ne bi ponovili.

Bošnjak ne brine gdje će biti ukopan, jer su mu vjera, Domovina i čast na prvom mjestu, a vjera islam preporučuje da se šehidi kopaju tamo gdje postignu šehadet. On se borio goloruk, sa sabljom, topuzom, lovačkom ili improvizovanom puškom, ali i sa tenkom, haubicom, flakom, boforsom i minobacačima koje je zarobljavao. On je bježao od činova, a bio na čelu bataljona, četa, vodova i odjeljenja. On je bio anti-fašista u svakom vremenu i nije se dao pokolebati, tačnije rečeno, on je uvijek bio na pravoj strani! On nije ubijao zarobljenike i nedužne ljude, nije pljačkao i uništavao tuđa imanja i usjeve i nije ugrožavao sigurnost drugih ljudi, jer mu to vjera zabranjuje. On nakon ratova i agresija nije tražio nikakve privilegije. On bi samo pođahkad svoje iskrene ahbabe tiho podsjetio na svoje junaštvo i junaštvo drugih Bošnjaka, tek toliko da se ne zaboravi i da istina o tome ne bude pokopana sa njim, do Dana kada će se sve objelodaniti!

Bošnjak je hrabar k'o lav, ali stidan k'o mlada pod duvakom. On se ne hvali svojom hrabrošću, pa i kada ga neko pofali on se samo osmjehne i rekne „Ima fala Allahu u Bošnjaka i hrabrijih i boljih od mene!“ On odbija prijedlog za ratna priznanja govoreći da ima prečih od njega. On sam sebi kopa rov i zemunicu, tek toliko da se može simbolično zaštiti, jer mu je mrsko da kopa po propisu, ali time kao da hoće da da do znanja sebi i drugima da se tu neće plaho zadržavati, jer valja ići u dalje oslobađanje Bosne i Hercegovine. On sam sebi kupuje oružje i municiju ili ih goloruk zarobljava od dušmana. On drži spavaonu solidno urednom, ali ne baš pod vojnički. On zbog borbenih dejstava ne skida danima čizme s’ nogu i ne dobije infekciju. On u jeku borbenih dejstava u tako-zvanim zaštićenim zonama Srebrenica, Žepa, Goražde i Bihać posti sa šoljom neslatkog čaja i pola lepine od mekinja u kojoj se ponekad zna naći mrvica sira i iftari se sa pola lepine od mekinja i sahanom neslanog i nezaprženog rijetkog graha u kojem se može naći pokoja graška. On satima strpljivo čeka pred tunelom na Butmiru nakon naporne smjene na okolnim ratištima i višesatnog pješačenja, jer je od njega „preče u glavni grad uvesti robu ratnih profitera“. On zaustavlja tenkove kamenjem, balvanima i flašama benzina. On u nedostatku protiv-avionskog oružja i oruđa borbene avione i helikoptere gađa tandžarom. On i iz automatskog oružja puca pojedinačno, kako bi štedio municiju, jer mu je Međunarodna zajednica uvela embargo na uvoz naoružanja. On samo sa pet metaka drži stražu. On kisne po svunoć na  stražarskom mjestu i hvala Allahu ne prehladi se, niti se kome žali. On porodicu ne vidi heftama i mjesecima, jer valja braniti i oslobađati Bosnu i Hercegovinu. On bez plate ratuje 45 mjeseci. On za kutiju cigara cijelu noć ostane na straži na Treskavici. On na leđima preko Grepka heftično u Goražde prenese žaku brašna da bi prehranio porodicu i ostatak hefte stražari i ide u akcije. On iz lanč paketa dok po bosanksim vrletima brani Bosnu čuva za svoju, bratovu i komšijsku djecu čokoladice da ih obraduje. On ne voli kukavice i za svoje komandante priznaje samo one koji su hrabriji od njega. On je imao čast da na čelu ima komandante heroje koji su komandovali sa „Za mnom“: šehida Hajrudina Mešića, šehida Midhata Hujdura Hujku, šehida Safeta Hadžića, šehida Fadila Turkovića, šehida Envera Šehovića, šehida Ramiza Salčina, šehida Izeta Nanića, šehida Zaima Imamovića, šehida Senahida Bolića Bolu, rahmetli Mehmeda Alagića, ali i preživjele komandante čije spominjanje bi oduzelo puno vremena, a i strah me da nekoga ne zaboravim. On je sebi za komandanta imao šehida Musu Tinjaka koji je pred uspješno izvedenu akciju u kojoj će na kraju postići šehadet megafonom poručio četnicima: „Četnici! Pripremite se za borbu! Napadamo vas za pet'nes minuta! Nemojte reći da smo vas iznenadili!“ On pješke satima ide na teren i vraća se i neće niko da mu stane. On na ledini spava na Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, Vlašiću, Majevici i Grmeču. On ne voli da je u Štabu, a posebno pozadini. On ne dozvoljava da ispred njega ide mladost, jer mladost treba da živi. On sam sebi bez anestezije odreže ranjenu nogu, ruku ili prst i ne pusti avaza. On bez proteze ide na liniju. On ne voli izdajice i pobjeglice. On se ne poziva na obilježavanja godišnjica i značajnih bitaka i ako na njih dođe nepozvan, stoji sa strane i stidi se što one koji govore o tome gotovo da i ne poznaje, kao da nisu bili u istoj brigadi, bataljonu, četi, vodu i odjeljenju. On kada nešto treba kazati na javnom skupu o svome herojstvu i herojstvu saboraca uzbihuzuri se više nego kada je jurišao na dušmanske linije. On se službeniku u općini zahvaljuje što mu je džaba ovjerio dokumente. On učestvuje u gradnji džamije od svoje skromne invalidnine. On daje Zekat, a po Šerijatu bi po njegovoj invalidnini koja se konstantno smanjuje imao pravo na Sadekatu-l-fitr. On od skromnih sredstava dvadeset-trideset godina pravi skromnu kućicu. On steže kaiš, ali djeci ne smije ništa faliti. On za upis djece u školu i fakultet daje „hediju“ onima što mu navodno pomognu. On i niko njegov ne radi, a on opet glasa i šućura i nada se boljem. On se često poziva na invalidske komisije i svaki put mu skinu koji procenat. On na crno kopa kanale, pravi drenaže i uređuje bašče ratnih profitera. On čuva babovinu i on ne da svoje Bosne i Hercegovine ni za što! I on bez obzira na svoje nezadovoljstvo i nezadovoljstvo svojih saboraca spreman je opet ako zatreba da se bori i da opet nema nikakvih kalkulacija u svojoj borbi!

Fikcijski roman Hudhudi je dobra prilika da se prisjetimo vremena otpora Oružanoj agresiji na našu Domovinu, da se ispričaju istiniti ratni događaji, služeći se fiktivnim likovima, kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost zloupotrebe u otvaranju sudskih procesa protiv onih koji su branili i oslobađali Domovinu.

I raduje me svaka nova autorova inspiracija i nova knjiga, koje svjedoče raskošan duh Župskog dječaka na kojeg su Župa i Visočica, ali i Treskavica, Prenj i Vlašić ostavili neizbrisive tragove.

I ne bez razloga autor svoja prozna sjećanja nerijetko zaustavlja na odbrani od Oružane agresije na našu Domovinu, isto kao da nam želi poručiti „To je bio vakat našeg uspravljanja, hrabrosti i dostojanstva, a ovo poslije je samo sjećanje na te dane i prilika da se ponešto od toga zabilježi, ne zbog nas, već zbog naših potomaka.“

Siguran sam da autor baš tada ima na umu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uči: „Rani izlazak i kasni povratak sa Allahovog puta su bolji od neprekidnog ibadeta šezdeset godina!“

Završiću ovo svoje druženje sa vama pričom o leptiru i čovjeku, koju ćete naći na početku ovog romana:

„Čovjek je pronašao čahuru leptira. Jednog dana, pojavio se maleni otvor. On je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da izvuče svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Tada se činilo da se zaustavio bilo kakav napredak. Činilo se kao da je došao do svoje granice i da ne može dalje nastaviti.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru. Uzeo je makaze i pažljivo izrezao ostatak čahure.

Leptir je sa lahkoćom izašao. Ali je imao otečeno tijelo i mala, smežurana krila.

Čovjek je nastavio posmatrati leptira, jer je očekivao da će se svakog trenutka krila povećati i raširiti kako bi podržala tijelo, koje će se vremenom smanjiti.

Ništa od toga se nije dogodilo! U stvari, leptir je proveo ostatak svog života puzeći po zemlji sa natečenim tijelom i smežuranim krilima. Nikada nije bio u mogućnosti da poleti.

Ono što čovjek, u svojoj dobroti i žurbi, nije razumio, jeste da je ograničavanje čahure i borba leptira ustvari bilo potrebno da bi leptir uspio izaći kroz taj maleni otvor. Nakon toga, leptir bi bio spreman za let jer je postao dovoljno snažan da izađe iz svoje čahure.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u našim životima. Da nam je Allah omogućio da idemo kroz naše živote bez ikakvih zapreka, to bi nas paraliziralo.

Mi ne bi bili tako jaki kao što bismo mogli biti. Mi nikada ne bi mogli da „letimo“!

Tražio sam snagu; Allah mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost; Allah mi je dao probleme koje sam trebao riješiti.

Tražio sam bogatstvo; Allah mi je dao mozak i tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost; Allah mi je dao opasnost koju trebam savladati.

Tražio sam ljubav; Allah mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge; Allah mi je dao prilike.

Nisam dobio ono što sam želio; Ali sam dobio ono što mi je trebalo!

Uz posebnu zahvalu piscu i pjesniku Esadu Bajiću što me počastio druženjem u Povodu trideset godina njegova književnog rada i ujedno promocijom knjige Hudhudi, ali i zahvalu na pažnji i strpljenju vama mojim dobrim i hrabrim Konjičanima, najtoplije vam preporučujem čitanje ove i drugih knjiga autora!

Es-selamu alejkum!

Obraćanje autora:

Hvala dragom Bogu, neka je salavat i selam na  našeg poslanika, učitelja, Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i naše šehide.

Hvala organizatorima ovog  programa večeras, na čelu sa vrijednim Benjaminom, neumornom Muderrisu čiji trud i kontinuirana borba ni 25 godina nakon agresije ne jenjava, uvijek iznova nudeći inspiraciju svima nama koji ga volimo i cijenimo da istrajemo u borbi za bolje sutra.

Hvala vama koji ste večeras došli da iskažete podršku mom radu i nastojanjima.

Kada čovjek obilježava neki jubilej, zaokružuje neki period života i djelovanja obično se to posmatra kao uspjeh, zasluga, no, isto tako može da se posmatra i kao pokazatelj koliko puno ili koliko je malo iskoristio blagodat koja mu je od dragog Boga data u tom vremenu.

Da li je ono što je Benjamin naveo na početku večerašnjeg programa pokazatelj mog uspjeha, prosječnosti ili podbačaja?

Broj izdatih naslova nije mali, kvalitet je spram mog umijeća i tu se naravno uvijek može govoriti o manjkavosti i mogućnosti nadogradnje i poboljšanja, no, da li sam spram ovog vremenskog okvira od 30 godina mogao i trebao više – mislim da jesam.

Mislim i nadam se da će mi se Uzvišeni smilovati i dati prilike i snage da pomognem da se napišu još neke knjige bez kojih me je strah otići na onaj svijet, pred naše šehide i prvake.

Tu prije svega mislim na monografiju konjičkih šehida koju, hvala Bogu, privodimo kraju i nadam se bar jednoj knjizi o Konjicu u vrijeme agresije 1992-1995. Sa ova dva projekta bih lakše halalio sebi vrijeme koje mi je poklonjeno ko dar Božiji.

Ono što mene duhom, nezavisno od životnog puta veže za književnost je poezija. Nju sam pisao i prije rata i tokom rata i poslije rata. Nju bih vjerujem pisao i da rata nije bilo. Sve drugo što sam napisao mimo poezije je osjećaj duga, obaveze spram događaja koji su obilježili naš narod i zemlju u periodu 1992-1995. i onog što kao posljedica proističe iz tih događaja.

Ja se ni u ratu nisam osjećao doraslim izazovima akcija i ne mislim da sam ičim doprinio da se tok neke akcije i događaja izmijeni. I da se nisam ni rodio događaji bi za Bosnu i vas bili isti –  ali bio sam svjestan da ne bi bili isti za mene i gledao sam da budem dostupan razboritijim, hrabrijim, pametnijim, jačim, da mi dodijele ulogu u tim ratnim događajima za koje procjene da mogu dati doprinos. Kroz te uloge i zadatke koji su mi dodjeljivani bio sam u situaciji da svjedočim ljudima bez čije žrtve, hrabrosti i odvažnosti historija ne bi bila ista. Kad pišem o svom komandantu Muderrisu ne pišem to da ga obaspem hvalospjevima radi toga što mi je,eto, kao insan drag, pišem jer sam  kroz rat bio svjestan da nas 15-20-50 može poginuti i ništa se bitnije neće promijeniti za tok historije, na naše mjesto doći će novi momci i muderrisova jedinica a kasnije 4. muslimanska će opstat i bit svom narodu ono što je bila, no da je Muderrisu nešto bilo, to bi imalo itekakvog utjecaja.

Isto tako sam svjedočio postupcima  manje poznatih boraca koji su kreirali odlučujuće momente u nekim bitkama o kojima sad govorimo kao velikim i bitnim,. Svjedočio sam nesebičnim i istinski herojskim podvizima unutar tih događaja koji neće naći prostor u zvaničnoj historiji jer ona bilježi datume, hronologiju, al ne bilježi te momente kad neko napusti zaklon i otrči rizikujući život, da izvuče ranjenog saborca, kad neko u prelomnom trenutku napada ustane i krene na rov,  kad neko u trenutku dok lelujamo između povlačenja i ostanka kaže: ja dok sam živ ne idem odavde…  kad neko u manjku pribranosti i hrabrosti nađe u sebi snage i kaže: Hajmo momci, možemo mi to i tako pokrene lavinu pozitivnog koja na kraju rezultira velikom pobjedom…

Ti ljudi su moji heroji i ja želim da pričam o njima. O svom rahmetli babi koji je kad sam se željan dokazivanja prijavio u prvu akciju umjesto da me smlati i kaže gdje ćeš ti balavac jedan kazao samo „stavi i mene na spisak“, o mojoj majci koja mi je kad nas nakon babina šehadeta obavjestiše da šehidske porodice mogu ić negdje u Libiju reče: Pošo si za hodže, kako ćeš stat pred ljude u mihrab ako sad odeš, o Zejnilu Biberu koji je me je učio šta je ponos imati šehida u kući, o mom komandiru Geri koji me učio da namom Bošnjačkim pobjedim ljudski strah, o našem gaziji Nailu -Haki bez kog na čelu bi mnogi rovovi koje smo zauzeli bili nemoguća misija, o šehidu Nefi i gaziji Muji,  i sličnim borcima iz kojih je izbijala takva hrabrost i spremnost da je uskakanje u tranšeje iza njih izgledalo skoro jendostavno.

Meni je jako važno da pišem i govorim o ovakvim ljudima, događajima, mogućnostima… ne samo radi njih, oni su sebi dovoljno veliki da im ne treba naše veličanje, nego radi nas, nama treba da imamo za kim ići i postizati puno više nego li bi postigli da nema njih.

A svaka jedinica, svaki kraj, imao je ovakve velike ljude i događaje. Allah ih svojom mjerom po zemlji posije da ukaže priliku i nama običnima da se uzdignemo iz običnosti i postignemo više i bolje. Da naučimo da nas samo veliki trud i djela mogu učiniti većim a nikako rod, porijeklo, fizička ljepota i slično. Heroji i uzori nam trebaju, narod koji ih nema izmisli ih.

I ne mislim da je ova priča ograničena samo na ratni period. Rat je takvo stanje da su okolnosti manje zamaskirane i lakše vidljive i pokazive, a svako doba ih ima. Roditelji, učitelji, nastavnici, profesori koji na lijep način daju nadu i priliku mladiću i djevojci da vjeruju da mogu više. Generalno ljudi koji nas uče primjerom šta je ljudstvo, blagost, karkater, trud…

Dosta ljudi dođe ispriča mi svoju priču uz ono „ti pišeš, možda ti valja za kakva zapisa“. Iz tih priča sklopio sam Hudhuda, da se odužim nekima od vas ali i da pokažem ono što često govorim. Mogu ja al možeš i ti zapisat, ako ne umiješ nađi ko umije, samo nemoj da ostane nezapisano.

Hudhud je fikcija, likovi u njemu ne postoje u stvarnom životu, no događaji su uglavnom istina, doživio sam ih ili ste mi ih vi ispričali.  Ne treba bježat od ove pod navodnicima fikcije. Kroz nju se itekako može očuvati spomen  na našu borbu i naše velikane. Kad to uradimo onda Rahmetli predsjednik Alija, naši slavni generali, slavne jedinice, Muderris, Seid, Mujo, Haka, Akrepi, Crni labudovi, hrabri Klišani, Župljani, Bjelmićaci, Nevesinjci, Konjičani… neće biti samo historijske ličnosti koje nestaju, nego simboli koji nadahnjuju kroz vjekove… a veliki simboli nam trebaju u životu da se vežemo za njih i uzdižemo.

Kad me neko pita kako sam, ja kažem SJETAN SAM! Tužan sam jer sa mlad jako zavolio neke ljude i ostao bez njih.  Nisu tu moj rahmetli babo, moji prijatelji Čupo, Nusret, Almir… naši šehidi. A opet, sam i sretan jer sam bio s njima kad su davali život za ovu zemlju i to je neizmjerna počast.  Zbog tuge za njima nikad ne mogu biti potpuno sretan, ali zbog sreće da sam ih upoznao, bio  s njima, da danas bez stida mogu piti kafu s našim gazijama nikad, s Božijom pomoći, ne mogu biti nesretan.

Čitanje i pisanje mi je i terapija kojom olakšavam sebi traumatična iskustva života o kojima svjedoči i ovaj roman Hudhudi. Pisanje mi omogućuje kritički odmak od vlastitog života i događaja oko mene, jer kao pisac zauzimam ulogu promatrača a sa strane se često bolje vidi, pomaže mi da bolje sagledam svoje osjećaje, misli i navike. Kroz pisanje primjećujem kako se mijenjam i ja i okruženje, osnažujem samosvijest i produbljujem razumijevanje samog sebe, što mi je jako bitno za samopouzdanje bez kog se ne može ništa havetno uradit.

Pišem jer mi je malo samo da mislim. Nudim to drugima jer vjerujem da vrijedi. Pisanje u sebi nosi i dozu taštine, egoizma, sujete i samoljublja i svjestan sam da se to primjeti na meni. No tog tereta društvu nestaće kad mene nestane, a ostaće mu ono što je, vjerujem, najbolje što sam ja mogao dati -napisana riječ i svjedočanstvo o jednom vremenu i nama u njemu.

Hvala vam na podršci koju mi pružate u radu, ako Bog da, trudit ću se i dalje da je zaslužim.

LINK ZA FOTOGRAFIJE NA FB