Vijesti

Promocija knjige “Dedina singerica”

U okviru Konjičkog kulturnog ljeta, u srijedu 17.juna 2020.g. u Kino sali Doma kulture, promovisana je knjiga Knjiga “Dedina singerica – ratna sjećanja i uspomene“, Melihe Hebibović.

O knjizi su govorili Nezim Halilović-muderris i Esad Bajić, a moderator je bila Harisa Ćukle. Program je obogaćen pjesmom Hora Sejfullah.

Promotor Esad Bajić o knjizi je kazao:

Knjiga “Dedina singerica – ratna sjećanja i uspomene“, Melihe Hebibović ispisana je na 300 stranica  A5 formata i podijeljena je u dva dijela.

 Prvi dio čine sjećanja na rat – od prvih vijesti na televiziji o početku agresije, preko prvog granatiranja Glavatičeva 1992.g. pa sve do oslobođenja Glavatičeva i povratka u rodni kraj, četiri godine kasnije.
Drugi dio knjige naslovljen „Dedina singerica“ predstavlja sažeto sjećanje na rano djetinjstvo, porodicu, ljude i događaje tog vremena, školovanje u Sarajevu, te početke stomatološke prakse.
Žanrovski, ova knjiga pripada memoarskoj prozi sa elementima dnevnika.

Prvi dio knjige koji svjedoči o ratnim događanjima možemo podvesti pod poetiku svjedočenja, jer je ključna pozicija autorice u ovim zapisima pozicija svjedoka očevidca.
Dio knjige koji čine sjećanja na mirnodopski period života približava ovu prozu poetici kulturnog pamćenja, jer su mnoga mjesta, kao i ljudi i njihov način života koji autorica opisuje zauvijek nestali.
Ovo bi predstavljalo neki sažetak onih osnovnih informacija o knjizi, poput lične karte. No, kako lična karta bilo koga od nas ne govori da li smo sretni, tužni, dobri, loši- za to je nužno upoznati nas – tako je i s knjigom.

Ova knjiga je svjedočanstvo o životu autorice, žene izuzetne energije i entuzijazma, o njenoj borbi, o njenim interesovanjima koja se šire izvan oblasti osnovne vokacije i okruženja ali je ova knjiga i svjedočanstvo o jednom teškom, bremenitom vremenu u kom su se dešavali veliki događaji za naš narod, krupne promjene, od preobražaja društvenog sistema, agresije na našu zemlju, sistema vrijednosti itd. Kao takva ova knjiga ukazuje se pred nama i tako čuvar našeg sjećanja, pamćenja, ali i naše neizvjesne budućnosti.
Ova knjiga je autobiografsko djelo – retrospektivni prozni tekst u kome autorica pripovijeda vlastito življenje, naglašavajući svoj život te povijest razvoja vlastite ličnosti. Ovo djelo kao i svaku autobiografsku prozu karakteriše pripovjedanje u prvo licu – gdje je pisac i autor i pripovjedač i glavni lik.

U prvom dijelu ove knjige Meliha piše o vlastitim iskustvima rata. Autorica svoje pravo na priču uzima iz opšteprihvaćenog stava da je agresija na našu zemlju događaj od opšte važnosti o kojem ne može biti viška slova i zapisa, te iz činjenice da je svako „autentično iskustvo rata” vrijedno bilježenja, pamćenja, analiziranja za rad uzimanja pouke i poruke.

Knjiga je mogla biti posložena i na drugi način, hronološki, od sjećanja na djetinjstvo pa do okončanja agresije. Imala bi isti sadržaj ali u mnogome, bar po meni, drugačiju poruku. Stavljanjem ratnog sjećanja u prvi plan autorica svojim sjećanjima daje i opći značaj kojim ona, od ličnih postaju opšta – društvena. Ovakvom kocepcijom knjige, na određeni način, njen trud na pisanju kao i ono kazano u knjizi, izvodi iz ličnog, individualnog i stavlja u kontekst opšteg društvenog dobra. Tako ono čega se sjeća, čemu svjedoči, o čemu piše nema primarno samo ličnu nego i društvenu važnost i vrijendost kroz upotpunjavanje zajedničkog sjećanja i pamćenja- onog što podrazumijevamo pod širim pojmom kulture pamćenja.

Kultura pamćenja, kulturno pamćenje su pojmovi koje često čujemo kada govorimo o našoj prošlosti koja govori o ratnim dešavanjima 1992-1995. Često nam naš vrijedni Benjamin ponavlja ove pojmove i podvlači važnost onog što označavaju, posebice kada se prisjećamo genocida nad našim narodom. Stoga ću iskoristiti ovu priliku da kažem nešto o samom pojmu kulture pamćenja – i zbog potrebe potpunijeg shvatanje vrijednosti knjige koju promovišemo a i zbog predstavljanja knjiga i manifestacija koje će uskoro uslijediti u našem gradu povodom sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici koje su usko vezane za ovaj pojam. Podsjetiću na legendu čije se poznavanje podrazumijeva na početku svake refleksije o fenomenu sjećanja i pamćenja.

To je legenda o antičkom pjesniku Simonidu. 500 g.p.n.e poznati bokser Skopas izvojevao je veliku boksersku pobjedu i pozvao Simonida da mu tim povodom izrecituje stihove koji će ostat trajajn spomen njegovog uspjeha. No pjesnik je pored opisa velike bokserove slave znatan dio stihova posvetio i slavi bogova. To se bokseru nije svidjelo pa je pjesniku isplatio samo dio obećane nagrade a za ostalo mu rekao da se obrati bogovima o čijoj je slavi također pjevao. Simonid izađe iz zgrade gdje se proslava održavala, a “bogovi” ljuti zbog Skopasovog čina, srušiše zgradu u kojoj stradaše svi prisutni. Kada je rodbina došla da ih sahrani nije mogla da ih raspozna. Tada na scenu stupa Simonid koji na osnovu svoga dobrog pamćenja, prema rasporedu sjedenja uspijeva tijelima vratiti njihova imena. Ova legenda koju nam prenose Ciceron i Kvintilijan predstavlja temeljni mit o pamćenju koji i danas zaokuplja pažnju istraživača koji se bave ovim problemom.

Nedvojbena je povezanost između identiteta i pamćenja. U ovoj legendi koju sam prenio unakažena tjela nemaju lica – ključnog označitelja svakog identiteta, ono po čem se raspoznajemo- Simonid im snagom svog pamćenja vraća njihov identitet, njihovo ja.

Tako i mi svojim pamćenjem, bilježenjem, svjedočenjem o događajima u agresiji na Bosnu i Hercegovinu na stanovit način pokušavamo svakoj žrtvi dat njen identitet, važnost, ali ne samo našim poginulim, nego i nama živima. Ako pristanemo da identitet ubijenih nije važan onda i identitet živih može biti doveden u pitanje. Ovo apostrofiram kao pojašnjenje ali i kao odgovor onima koji sve češće postavljaju pitanju zašto se okrećemo prošlosti a ne budućnosti.
Kulturno pamćenje, kultura pamćenja ne predstavlja vraćanje nazad, ona je, pravilno shvaćena i primjenjena, sastavni dio naše prtljage za budućnost.

Mi davanjem identiteta našim mrtvim, dajemo identitet našoj borbi, dajemo identitet i nama danas, i našem životu, bez kog ne možemo uspješno ići u budućnost.
Iako kulturno pamćenje prije svega podrazumijeva odnos prema prošlosti kao tradiciji, kod nas Bošnjaka, nad kojima je izvršeno više od deset genocida, neizostavno se nameće i kao nužan segment budućnosti budući da smo nedostatak kulturnog pamćenja u prošlosti identificirali kao jedan od glavnih razloga ponavljanja genocida nad nama.

Nije, dakle, samo smrt pokretač pamćenja, već i sam strah od smrti i umiranja. Mi ne pokušavamo održat pamćenje samo radi pamćenja mrtvih i prošlosti, nego radi života živih i naše budućnosti.

Zato kažem da se ova knjiga (i njoj slične) ukazuje pred nama kao čuvari našeg sjećanja, pamćenja, ali i kao čuvari naše neizvjesne budućnosti. Kao izdavač, kao pisac, kao imam, kao borac u ratu čije nam fragmente autorica prenosi u ovoj knjizi, imam potrebu da naglasim ove šire činjenice prije nego se konkrento osvrnem na sadržaj knjige.

A svoj osvrt i doživljaj ratnih sjećanja i uspomena doktorice Melihe Hebibović počet ću jednim svojim sjećanjem.

U ovoj knjizi spominje se Žljebina, raspukla planina ponad Župe koja, gledana iz daljine, liči na otvorenu knjigu. Spominje se nekoliko puta, ali daleko od toga da je toponim koji je okosnica ove knjige. No, ja započinjem ovaj svoj osvrt s njim, jer u ovu sam knjigu, ne dok se pisala, nego dok se dešavala, uklizao baš na Žljebini. Bog je tako odredio da se mlad i željan dokazivanja prijavim za smjenu na položaju Žljebina, početkom juna ratne 1992.

Te večeri kad smo stigli na Žljebinu mene je zabolio zub.
– Čim svane – vele mi oni što su bili sa mnom – trk u Lađanicu, kod doktorice Melihe nek ti to sredi. Imao sam čitavu noć da svjedočim koliko muke zadaje zubobolja I Koliko je sreće u činjenici da ujutro imam kome otići da me toga riješi.
Ali anam'oni idućeg jutra odluče da nas napadnu i zauzmu našu liniju. U sklanjanju od granata ne poznavajući dobro teren našao sam u stjenama koje su se skoro okomitom liticom doticale podnožja. Pokušao sam da se spustim i pri tom se okliznuo. U tom klizanju ugledah klupko pređe i 3-4 igle zabodene u njega. Shvatio sam u kakvom se ružnom terenu nalazim čim čobanica nije htjela da se, nakon što joj se klupko omaklo, spusti do njega. Da nije bilo opasno spustila bi se sigurno, ako ne zbog pređe, ono zbog igala.
I bilo je opasno, ni pola metra iza klupka točilo se pretvorilo u okomitu stijenu niz koju više nisam klizao nego padao. Dan-danas me svaka promjena vremena podsjeti na taj dan, baš kao što me i poštovana doktorica, Meliha Hebibović svakom stranicom ove njene knjige, podsjetila I na taj kao I na mnoge druge dane naše teške župske, konjičke, bosanskohercegovačke prošlosti.

U ovoj knjizi nećete naći ovo moje sjećanje ali sam ja našao Melihino o istom ovom događaju, te tako upotpunio širu sliku dešavanja tog dana.

Meliha je ovdje zapisala svoje sjećanje, ali period koji je opisala period je kolektivnog bola, patnje, stradanja, ali i izdržljivosti, straha ali iI nade, pa su ova sjećanja i naša, kao i njena, baš kao što je i ona naša i mi njeni u mjeri u kojoj smo spremni da nadvladamo egoizam, sebičnost, i damo prostora zajedničkom naspram uskog ličnog poimanja stvarnosti i događaja.

Spominje ona u knjizi ovaj 5. juni 1992. godine kada je napadnuta Žljebina, spominje i mnoge druge june, jule, aprile, decembre – koje je provela u Glavatičevi, Konjicu, Čelebićima, Bjelimićima, Podorašcu… tokom perioda 1992-1995.g.
Al, malo bi bilo za prikaz ove knjige zaustavit se na činjenicama da se autorica svojski potrudila opisati događaje u našoj Župi, Bjelimićima i Konjicu, iz perpsketive doktorice u ratnoj bolnici. Malo, zato što, pored dinamičnosti koju ta sjećanja nose, ova knjiga ima jednu drugu, po meni, jaču, važniju stranu. Meliha nam nudi portret žene, radnice, i nadasve, portret majke u ratu.

Ona je bila među rijetkima, a ponekad i jedina žena među vojnicima. Gledala je i preživljavala njihova stradanja i olakšavala bol, kao majka strahovala za svoga sina, kao kćer brinula o roditeljima, kao djevojčica plakala za uništenim prostorom djetinjstva, i negdje usput, u tuđim kućama tražila i našla utjehu i smisao u Gospodaru Svjetova kao jedinom istinskom utočištu.
Pročitao sam desetine knjiga o ratu ali tek nakon ove sam se ugrizao za usnu i smitio pogled na svojoj majci. Poučen iskustvom Melihinih emocija prema sinu Benjaminu upitao sam se istinski živo po prvi put je li 5.juna 1992. godine bilo teže meni na Žljebini, ili mojoj majci u Ribarima, koja je taj duman gledala svjesna da je u njemu njen sin i suprug.

Sjećanja crpljena iz vlastitog života nisu samo jendostavni niz događaja, već rezultat dugoogdišnjeg promišljanja i ponovnog proživljavanja.
I kako sam čitao Melihinu knjigu, usput sam, uz njena sjećanja slagao svoja, u njenim borbama, strahovanjima, treperinjima i nadvladavanju istih pronalazio I strahovanja moje majke, tvoje majke, naših majki. Drhtaje na svaku granatu, svaki metak koji se čuje, dok njeno čedo uz nju nije.

Ova knjiga me podsjetila i naučila da su, kao direktne ili indirektne sudionice žene osjetile svu težinu rata. Iako u manjini kao direktni učesnici borbi, žene su rat proživjele kao supruge, majke, prognanice, zatočenice, medicinske i druge radnice…a ta uloga žena u ratu u našem je društvu minorizirana i žena je u ovom kontekstu svedena na pasivnu kategoriju civilnog stanovništva.

Slika o ratu isključivo je prikazana iz muške perspektive. Rodna određenost rata prepoznaje se čak i u literaturi gdje se ratna literatura još uvijek ekskluzivno promatra kao muški posao.
No, svjedoci smo da suvremena sredstva ratovanja brišu granice između fronte i pozadine pretvarajući cijelu zemlju u potencijalno ratište.
Specifičnost ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije jeste da se žene koriste i kako bi se postigli vojni i politički ciljevi.. Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Kosovu, sveli su žene ne samo na nevine žrtve, nego i na vojne ciljeve i mete neopisivih i stravičnih zločina.

Meliha nam kroz svoja sjećanja prezentuje poznatu, univerzalnu stranu rata, ali i cio spektar osobnih iskustava, viđenja i emocija koja nam pomažu da proširimo i obogatimo svoje shvatanje onog što nam se desilo.
Na idirektan način ova knjiga me naučila koliko je bitno shvatiti da ne postoji jedno iskustvo rata. Naša su iskustva u tolikoj mjeri različita da ih je nemoguće obuhvatiti općenitim pojmovima i definicijama. Iako se sva naša sjećanja događaju u zajedničkom okviru historijskih, geografskih, društvenih i političkih okolnosti, ona nose obilježja jedinstvenosti i osobnosti.
Desilo vam se i desit će vam se da počnete priču, recimo ovu s početka mog kazivanja, o 5. Junu 1992. godine i, svaki pamtilac iz Župe će vam reći: Znam, sjećam se, i imat će svoju verziju i svoj doživljaj tog dana i tih okolnosti.

Svaka ta verzija imat će isto mjesto radnje – Župa, isti datum – 5.juni 1992, isti povod, događaj-pad Žljebine i onoliko nijansi koliko je pamtioca. Percepcija vrijednosti i važnosti nekog događaja zavisi od blizine i uključenosti svjedoka u nj.
To nam predstavlja jako velike probleme kod sačinjavanja dokumentarne građe o protekloj agresiji jer, u većini slučajeva, svi učesnici, manje ili više primarni, očekuju da budu spomenuti i zastupljeni u određenom dokumentiranju što je iz pozicija onog ko to bilježi u većini slučajeva nemoguće. Ako čitamo u ovoj knjizi o nekom događaju, imajmo na umu da je opisan iz ugla sjećanja autorice, I ne treba pri tom u eventualni kritički pristup unositi svoja sjećanja pa da kažemo, eh, pa tu i tu sam bio i ja trebala me je spomenuti i sl.
Ako osjetimo manjak ličnog spominjanja, ma kako ga smatrali bintim za neki događaj, puno je djelotvornije i odmjerenije nadomjestiti ga ličnim zapisom i svjedočanstvom o tom događaju nego li minimiziranjem vrijednosti tuđeg truda, što nažalost nije rijedak slučaj u našoj stvarnosti.
Druga bitna činjenica jeste da mi vrlo često od knjiga koje se tiču skore prošlosti koju i sami pamtimo očekujemo određeni ekskluzivitet, pa kad se susretnemo s poznatim činjenicama reagujemo riječima: “A, pa ovo znam i ja – mogao sam i ja ovo napisat”.
“Mogao sam” je samo potencijal koji jeste prisutan kod još uvijek prilično brojnih pamtioca ovo teškog vremena, no, ako ostane samo na potencijalu, nestaće i nestaje smrću svakog od nas. Koliko malo tog potencijala smo realizirali svjedoči činjenica da o ovim ratnim događajima u Konjicu nemamo par knjiga. Kao izdavač tih knjiga svjedok sam kako smo baš mi najveći neprijatelji literature o agresiji. Mi, ne neko sa strane, spremni smo drvljem i kamenjem na onog ko određeni događaj nije opisao po našem kontu, no, nažalost, nismo spremni tom opisu suprotstavit svoj. Obzirom na broj učesnika u događajima agresije nemoguće je napisati knjigu koja će obuhvatiti sve i svakoga, nažalost, bojim se, da smo mi kao rješenje odabrali da ne obuhvatimo nikog i ništa. Stoga je svaka knjiga o ovom vremenu svojevrstan čin hrabrosti i zlatna vrijedna.
***
Meliha je kao zdravstvena djelatnica, izložena i direktnim utjecajima ratnih sukoba i njihovih posljedica. Iz te pozicije ona je svjedok ”pozadinskog” života fronte.
1 citat: Nakon toga su slijedile kasnojesenje akcije, kada sam se odlučila da budem član hirurške ekipe, na poziv dr. Buturovića. To je za mene bilo jedno veliko iskustvo u kojem sam ojačala svoje samopouzdanje, mada mi je teško bilo gledati ranjene, osakaćene momke. Divila sam se izdrživosti hirurške ekipe, jer radilo se dan i noć, krvi je bilo, što se kaže, do koljena. Bolnica je bila puna pacijenata. Najteže mi je bilo kad bi dijelovi tih mubarek tijela ostajali u ruci asistenta, pa i mene same jer sam i ja asistirala.
2 citat: Ostala sam sama sa ranjenim borcem, koji je bio panično uplašen. Ječao je sve glasnije. Usne su mu bile suhe. Vlažio ih je jezikom, koji je također postajao sve suhlji i sve slabije pokretan. Hvatala sam kapi kiše, koja je padala sve intezivnije i napajala ga. Nisam smjela pomisliti da mu dam analgetik, jer nisam znala koliko će trajati ova neizvjesnost u planini, a u blizini neprijatelja…
Meliha je stomatolog i kroz cijelu „radnju“ knjige, sve 4 ratne godine, uporno sa sobom “nosi” zubarsku stolicu ostajući predana svom zvanju i pozivu.
Ovu knjigu možete čitati kao čitalac ili čitateljka željna ratne literature. Župljani je mogu čitati kao zapis o našoj Župi – a malo gdje se više može pročitati o njoj van ove knjige. Možemo je čitati kao svjedočenje o našim sestrama, suprugama, majkama. Možemo je čitati da obogatite svoje znanje o starim ljudima našeg kraja, riječima, običajima, gestama, poštapalicama. O svemu tome Meliha piše u ovoj knjizi.
Ja sam je čitao i kao urednik zamoljen da uredi šta treba urediti u knjizi, ali sam odustao od te uloge. Već sam bio kupljen njenim sadržajem da bih mogao kritički gledati na ono što je zadatak urednika. Dokumentaristička i „emocionalna“ vrijednost ove knjige mi je literarnu potisla u drugi plan. Ono što nisam mogao vrlo lijepo je uradila urednica Azemina Mušinović i čestitam joj na tom.
Melihin stil pisanja svjedoči o velikoj osetljivosti autorice u percipiranju svijeta, skoro svim čulima, tako da čitalac, na momente, može prosto da osjeti ljepotu opisivanog predjela.
Citat: Dolje, stotinjak metara vazdušne linije, je Neretva. Promjenjivost njene boje je uslovljena bojom župskog neba, gdje se oblaci koji donose kišu, prosto valjaju gore između Plani i Žljebine, iz pravca Nevesinja, a nerijetko, i sa druge strane, iz pravca Bjelimića i Uloga. A kada je vedro, bistrina joj je takva da vidiš i najmanji kamenčić njenog dna..…
Ljubav prema zavičaju I njegovoj ljepoti je prisutan na svakoj stranici knjige. Tako u trenutku dok je prinuđena svojim autom napustiti rodnu kuću ona piše:
Citat: Vozila sam bez svjetala, šumskim, makadamskim, izrovanim putem. Miris Neretve je ostajao iza nas, miris vrba, miris Bećirovine, Zalihače, Krupca, Lađanice, Orašca, Gaja, Međa, Kučine gore, Garevine, Stolova, Kučića, Lokava, Vrutka, Biskupa, Kvanja, Zaljednice, Prodonice, Plani, Zelenika, Lazine, Lokvanja, Gaja, Crnaja, Zavinina, Barica, Zminca…
Autorica se jako precizno prisjeća svakog toponima, ne podvodi ih pod jedan pojam, nabraja ih pojedinačno, što će vjerujem kod svakog čitaoca poroditi pokušaj imenovanja njegovih zavičajnih toponima na način kako je to autorica učinila. Ono što je nekom sa strane tek “Župa” autorici je cijeli kosmos, sa galaksijama, sazvježđima, zvijezdama, planetama…Cijeli tespih župskh bisera.
-Po svom porijeklu sam prava Župljanka. Moj dedo Ibro je Župljanin, nena Fata također. Majkini roditelji, otac Ramo i majka Zila su, također, Glavatičevljani… ovim riječima počinje drugi dio ove knjige pod nazivom “Dedina singerica” koje predstavlja sažeto sjećanje na rano djetinjstvo, porodicu, ljude i događaje tog vremena, školovanje u Sarajevu, te početke stomatološke prakse.
Ovaj dio knjige obogaćen je brojnim fotografijama, koje će vas iz čitanja uvesti u jedan skoro filmski doživljaj u kojem će vaše, kroz ranije opise zamišljene slike, doći u susret sa stvarnim fotografijama mjesta i osoba o kojima je autorica pisala.
Čitajući ovaj dio knjige sjetih se romana “Dolina rijeke Ise” Česlava Miloša u kojem jedan od protagonista govori da “živi duguju onima koji više to nisu, ispričati priču za njih“. Mislim da je autorica ovom knjigom odužila svoj dug prema svojim rođacima, prijateljima, komšijama…
-I evo, na kraju, opet, razmišljam o onom klupku i iglama s početka ovog osvrta. Imao sam neku jaku vezu u glavi između tog svog sjećanja i ove knjige dok sam razmišljao kako je predstaviti. Ta mi se veza ukrala iz misli. Smatrajući da je dovoljno jasna i jaka nisam je na vrijeme zapisao. Tako je sa sjećanjem. Ko zapiše podsjeti se, ko se osloni na pamćenje, zaboravi – izgubi se.
I sjećanja se pomrse i oparaju s godinama koje prolaze. Za pohvalu je kad neko, ovako kao Meliha, uzme “igle” u ruke i od njih isplete trajan podsjetnik na minuli vakat – il’ pokrene dedinu singericu i uštopa popucale šavove na svom i našem pamćenju.
Kako sam u bio uključen u nastanak ove knjige znam koliko je truda, volje a i materijalnog ulaganja trebalo da ona ugleda svjetlost dana. Ja sam sebi uzeo da mi to bude podsjetnik i podstrek da činim više Nadam se da će ova knjiga, pored ostalog, i vama poslužiti kao primjer za isto. Doktorici Melihi Hebibović čestitam i najiskrenije zahvaljujem na ovom daru a vama preporučujem da je uzmete i čitate. Hvala.