Tekstovi

Bol

Nikad nije podnosila da stoji ili hoda na kiši bez kabanice ili kišobrana. Jednostavno joj je smetalo kada se kapi kiše nakupe na čelu pa se onda spuste do njenih obrva i tu se zadrže kao na kakvoj strehi, kapajući joj na lice. Inače nije podnosila bilo kakav dodir po i oko obrva. Jednom se žalila na to jednom poznaniku koji je učio medicinu i on joj reče kako je to vjerovatno zbog slabih sinusa. Tog dana joj se nije previše razmišljalo o tome. Bila je ljuta na sebe što je pošla bez kišobrana i odluči da ne ode tamo kamo je pošla nego skrenu u prvu kahvanu na koju naiđe. Obična kahvanica sa nekoliko stolova. Nije se služio alkohol i to joj bi drago. Nije voljela njegov miris baš kao ni zagušljivost malih prostorija na koje je ličila i ona u koju je ušla. Sjede u zadnji dio prostorije gdje su se zasebno odvojena nalazila dva stola sa po dvije stolice. Jedan sto je bio zauzet. Za njim je sjedio neki mladić u tekasanoj jakni sa cigaretom u ruci. Pio je kahvu. Nije joj izgledao previše naporan, čak bi se moglo reći da je bio ljepuškast. Na trenutak, ipak, pomisli da se vrati u srednji dio prostorije gdje bilo više mjesta ali joj pade na um da se i ta prostorija može lahko napuniti a onda bi joj itekako smetalo prisustvo ljudi. Ljudi su je inače gušili. Nekako ih nije podnosila, .Nije voljela da sluša njihove svakodnevne priče, hihotanja i glupa prepričavanja još glupljih događaja. Sjede primjetivši da je mladić nije ni pogledao. Naruči sok od jagode a onda se zagleda kroz prozor. Kiša se lijepila za staklo i kao nemoćni prsti djeteta njene su se kapi slijevale ka dnu. Vjetar je polahko nosio ljetnje lišće na igralištu ispod kahvane. Ona osjeti kako joj se raspoloženje popravlja. Nije ona mrzila jesen niti kišu. Jednostavno nije voljela da kisne, ali je voljela da sjedi na tihom, toplom mjestu i da posmatra život prirode, njene pokrete, šumove. Za nju je najveća harmonija tišina.Za nju tišina nikad nije bila odsustvo zvuka kako je čula da je drugi definišu. Za nju je zvuk odsustvo tišine. Šum prirode je bio upravo oživljeni zvuk tišine. Ono što suptilne duše mogu da čuju u tihoj noći nije ništa do li ovaj treptaj prirode , šum vode koja ništa do li milost nije. Kiša je ta koja oživljava prirodu ali oživljava i čovjeka. Daje mu stabilnost, produbljuje mu um i bistri misao. Taman je pustila da je miluju sjećanja njenih samotnih noći ispunjenih vraćanjima trenutaka kada je bila s njim, gledala njegove crne od bola pocrvenjele oči, slušala njegov glas stišćući izranjavanu ruku kad primjeti da je mladić iza drugog stola posmatra.Iznenadila se kada on i nakon što ga ona pogleda direktno u oči zadrža svoj pogled bez da je učinio i jednu gestu. Ona osjeti onaj pritisak u prsima koji nastaje od refleksivnog zadržavanja vazduha u plućnoj zdjeli pri pogledu u tuđe oči. Mimo svoje volje obori pogled a onda se trgnu iz tog malog iznenađenja i ponovo ga pogleda. Bio je tu, s istim izrazom lica i s istim u njene oči uperenim pogledom. Udahnu i suprostavi mu svoj pogled. Odmah u početku shvati koliko su njegove crne oči teške za gledati. U njima kao da se ljuljuškao okean na čijoj se pučini nazirao tek mali tračak svjetla. Proguta pljuvačku prije nego progovori.
-“Znamo li se možda”? upita ga
On je ostao nepromjenjen dobrih desetak sekundi , onda se uspravi u stolici i odgovori:
-“Mislim da bi se znali kad bi se upoznali”.
Iznenadi je njegov odgovor ali pomisli kako je to sigurno neki od svakodnevnih odgovora koji omladina upućuje da bi zainteresovala drugu stranu, zato ozbiljnijim glasom reče:
-“Žao mi je nemam tu namjeru i zato me ostavite na miru”.
-“Presuđujete prije optužbe”, pomalo cinično joj uzvrati mladić.
Nije mogla da se suzdrži iako joj je podsvijest govorila da se okrene i prečuje njegovu konstataciju.
-“Izgleda das vam opća kultura nije baš najbolja strana”, reče mu.
Gledao ju je sa smješkom odgovorivši:
-“Opća kultura? Rado bih vas saslušao ako mi kažete šta je to i čemu služi?”
-“Jeste li stvarno glupi ili ste samo bezobrazni”, sada već sa dosta ljutnje uzvrati ona.
-“Ni glup ni bezobrazan kao što ni vi niste toliko neljubazni kao što zbog trenutnog osjećaja nelagode želite biti”
-“Šta hoćeš da kažeš?”
-Hoću da kažem da ste veoma lijepi i da s tim na umu morate biti svjesni da vas ljudi rado posmatraju, to što sam vas ja gledao u oči znači samo da sam htio da vidim da li se ta vaša vanjska ljepota oslikava i u vašem biću”, odgovori on tihim donekle promuklim glasom.
-“Je li “,uzvrati ona sa vještačkim smješkom” i šta ste zaključili?”
-Zaključio sam da ste danas nešto veoma nervozni jer ne vjerujem da vam je inače običaj napadati ljude prije nego se upoznate s njima”.
-“Oho ho sad sam vas i napadala, no ne činite li to upravo vi svojim rječima meni mada me ne poznajete”?
-Ne, izvinjavam se što vam odmah nisam rekao ali dobro vas poznajem.”
-“Mogu li znati odakle?”
-23. juli 1993. godina. Mjesto Igman. Vrijeme oblačno i smrtonosno. Poljubili ste jednog ranjenika bez nogu koji vam je poklonio cvijet.”
-“To ste bili vi!” s nevjericom reče nakon nekoliko trenutaka šutnje gledajući u njegove noge.
-“Kao što vidiš , ne.Bio je to moj najbolji prijatelj.Ja to u stvari nisam ni vidio , on mi je ispričao?”
-“Pa kako onda znate da sam ja?”
-“Pa, pokazao mi vas je”
-“Ne morate me persirati.Nema nikakve potrebe a izgleda i cinično”.
-“Izvinjavam se, nego je li vrijeme da se upoznamo”
-“Trebam li se ja prestavljati ?”
-“Ne oprostite.Ja sam Kemal”
-“Drago mi je”
Potraja mala tišina a onda ona ponovo progovori;
-“Samo ste me zbog toga gledali?”
-“Zapravo ne. Kada ste ušli osjećala se oko vas neka težina. Negativna energija rekao bih. A onda kada ste sjeli za trenutak kao da je to vaše energetsko kolo uzdahnulo. Osjetio sam kako privlačite sebi. Bio je to neki uzdah, neko punjenje rekao bih. Kao da vas kiša asocira na nešto veliko”?
-“Imate zanimljiv način posmatranja i opažanja moram vam priznati ali niko vam nije dao pravo da na taj način zalazite u ljudsku nutrinju, mada opet priznajem da je to možda najbolji način da se neka osoba razoruža”.
-“Prvo i prvo kada ja tebe ne persiram nemoj ni ti mene. Drugo uopšte vam se ne upucajem već jednostavno koristim priliku da ovaj dosadan dan pretvorim u nešto čega bi se čovjek s vremena na vrijeme mogao sjetiti.Treće ne izlazite sa tako lijepim licem i tijelom na ulicu ukoliko ne želite da budete gledani. Četvrto zašto ti se ne bi upucavao. Slobodan sam. Lijep. Pametan.Možda ne odveć bogat ali pristojno situiran…
-“Bez uvrede što te prekidam nije li to malo narcisoidno .
-“Nešto!”
-“Taj način kojim se opisujete.Ne znate da je bolje sačekati da vas drugi pohvale”.
-“To svakako ali ja ovdje ne vidim nikoga drugog”, reče on kroz smijeh” a uz to ti si danas nešto ljuta pa sam mislio da je najbolje da te izazovem na malu svađu želim li da od ovog napravim nešto”
-“Šta ako ti kažem da si pogriješio?”
-Smijem se kladiti da nisam ali ako ti to i kažeš ja bih se naravno izvinuo uz zadržavanje svog mišljenja za sebe. U stvari bi pomislio da sam već nešto pomogao jer nije li prvi korak natjerati te da se počneš prestavljati drugačijom nego što jesi. To je prvi korak ka osvajanju žene”.
-“Misliš da si dobar u procjeni žena”.
-Nemam pojma, nisam to nikada prije činio”
-“Ma nemoj,obično svi kažete da ste ih imali bezbroj a ti veliš nisi nikad?”
-Ne da nisam nikad nego sam do sada išao samo sa onima za koje sam čuo da im se sviđam”
-“Ti bi ti išao sa mnom?”
-“A ti nebi sa mnom?”
Ona se zasmija, vraćajući rukom kosu na zatiljak. Ovaj razgovor počeo je da joj biva zanimljiv.
-“Znam da sada govoriš u sebi kako je lijepo što si naletila na ufuranog tipa. Oni obično znaju olakšat osobi koju odmara kada u tegobi naleti na nekoga čija je glupost očita ali vidjećete da od mene zna itekako zaboliti glava.”
-“Lijepo da se to ne bi desilo ja polahko ustajem i idem”, reče ona s namjerom da stvarno ode, ne što joj je on dosadio nego što je kiša bila prestala.
-“Dobro, Poselami mi Dževada”
Ona se trznu. Pogleda ga mrko ali on se i dalje cerio očito sve više nalazeći zadovoljstva u zbunjivanju nje,.
-“Znaš, dosadan si, i nekulturan. Ne zanima me šta znaš o meni i nije me briga šta znaš o Dževadu. Ne znam zašto sam ovdje uopšte ušla i ne mislim se više zadržavati”
Završila je govor vrlo ljutito i krenula ka izlazu. Zaustavi je njegov glas;
-“Nećeš uzeti pismo”?
-Bijes je obuze do kraja. Jedva se savlada i natjera da se povrati.
“Mladiću, molim vaas, ako smo se upoznali to vam zbilja ne daje za pravo da me ovoliko provocirate”
-“Stvarno oprosti.Znaš naslušao sam se priča o tebi i htio sam da provjerim koliko je šta istina a koliko Dževadova mašta i zaljubljenost”.
-“Ne zanima me vaša radoznalost, ako imate nešto da mi date, dajte ako ne odlazim i ne mislim da se vraćam”.
-“Sjedite, molim vas, ja ću vas kasnije odvesti autom tamo gdje žurite. Loše smo krenuli. Ja sam Dževadov brat. Ja sam onaj koji ti ga je jedno jutro dotjerao pred vrata i ostavio. Uradio sam to zbog ljubavi prema njemu. Vidio sam vas u prilici koju sam već spomenuo i pomislio sam da će te ga neko vrijeme usrećiti ako ništa bar iz čistog osjećaja sažaljenja. Kasnije sam ubrzo otišao iz zemlje i ne mogu vam reći koliko sam bio ponosan i sretan kada sam čuo da ste se vjerili. Bio sam sretan zbog brata ali i zbog vjere u snagu i dubinu naše žene Bosanske. Znaš ja nisam pekmeza. Ne volim tepanje. Volim da ljudima priđem na grublji način kako bi kasnije manje morao biti izvještačen pošto je grubost jedna od jačih strana moga karaktera. Vidiš sad znaš ko sam u potpunosti. Bog je dao da svratiš baš ovde jer sam zbog tebe i došao u ovaj grad. On dolazi. Ono što sigurno najviše voliš čuti je da on sada hoda sasvim normalno. Spremio ti je ovo pismo i ja sam ga donio da bih mogao lično da ti se zahvalim za sve što si za njega učinila.Znam da je to uvreda ali htio sam da kroz onaj prvi razgovor vidim koliko je to što osjećaš prema njemu ljubav kakvu on traži a koliko nešto što je više sažaljenje. Shvataš. On mi je brat. Prošao je kroz razne teškoće i ne želim da nakon svega bude razočaran od onoga što ga je snažilo kroz sve ono prije.”
Dok je govorio , bura u njoj se stišala i gotovo je prekoravala sebe zbog postupka koji je prije učinila. Kemal. Kako se nije sjetila. Ti je taj Dževadov veliki brat. U glavu su joj navirala sjećanja na bolnicu punu priče o njemu. On je uništio tenk. On se svađao s komandom. On je bio u pravu. On je bio jedina tema oko koje su se svi ranjenici ikada složili u bolnici. On je bio onaj koji je ostavio u inostranstvu posao od deset hiljada maraka mjesečno da bi se borio. Dževad ga je stalno spominjao ali ona nije razmišljala o njemu. Bojala se da njen Dževad ne pomisli kako je njena ljubav proračunata. Znala je šta je čeka sa njom ali to je jedini mogući nastavak njenog života nakon svega što se desilo. Dževadova rana se vidjela. Ona je svoju nosila u duši i zebla od nje sada kao nikada jer osjetila je da se Kemalove oči zavlače duboko u nju. Skoro da odjednom previše toga dovodeći u sjećanje ne zaplaka. On kao da to osjeti. Uozbilji se onom ozbiljnošću koja čovjeku i nesvjesno ulijeva povjerenje.
”Djevojko, ne otežavaj sebi i ne strepi. Ono što se zna zna se, ono što znaš ti i još nekolicina zna i Dževad. Glupo je da otežavate. Rekao sam njemu da ću reći tebi. Vi to nikada ne morate izgovoriti bitno je da se zna da znate i da to nije ništa.Ja vam želim svaku sreću i mislim da ćete je imati. Uza se uvijek imate moju pomoć i moju ljubav.”
-“Ljubav labuda!” izusti ona sjetivši se kako je to Dževad opisao. Ne druži se sa ženama nakon što je Senada poginula. Postade joj jasno odakle zna. Senada je radila na odjeljku za silovane……
-“Nije to samo ono što me čini ovakvim. Ovo između nas danas mojom je nepažnjom možda pogrešno počelo ali želim da ti kažem nekoliko riječi. Ja svoj život ne vidim kao život samo za sebe. Osim što sam čovjek, individua ja sam i dio zajednice, dio Bosne i želim da budem dovoljno velik dio da se ne bih nikad postidio svoje sitnoće. Ti i Dževad ste za mene puno više od običnih žrtava rata ili od toga da mi je on krvni brat. Vi ste meni sestra a on je meni brat i tako bi bilo i da nema te krvne veze. To vi treba da budete svim drugim Bošnjacima. Vi ste mučenici i patnici. Vi ste biljezi u našim pogledima. Biljezi obnog što se desilo. Upravo ti kao žena, kao majka i on kao mladić kao mladost. Ne budemo li mi Bošnjaci znali da vašem mučeništvu definišemo potpunost cilja biće kao da se ništa nije ni desilo. Nestaće vremenom pod pepelom zaborava sve. Mi moramo znati da se budućnost rađa upravo iz izvjesnosti cilja zbog kojih su podnešene sve muke. Iz mučeništva ko ne bude crpio snagu ni iz šta drugog neće je znati niti moći uzeti. Mi moramo znati zašto se sve desilo, ali ne samo znati u smislu informacije nego znati to ovdje, u glavi. I moramo znati šta nakon svega – da se to više ne desi. Vas dvoje ste pobjeda. Vas dvoje ste budućnost i nada za sva druga pokoljenja. No vi ne treba da se osjećate nižim od ostalih jer vi ste svojom sudbinom odavno ispred svih njih, samo to trebate shvatiti jer bez vašeg shvatanja teško se nadati shvatanju običnog svijeta…”