Tekstovi

Kuća

Ko unosi lišće u naše napuštene kuće i hrđu nanosi na dlan baglama što tako čežnjivo škripe kad vrata otvoriš? I prijekorno ko pogled stare nane što prije nego kaže “Dobro mi doš'o!”, smiti želju da te ukori, dužinu nedolaženja spomene. I kuća zaboravljena isto tako prašta.
Začas hladnoću pod svoje podove zavuče a toplinom uspomena
obgrli te oko srca. S praznih podnica zamirišu jabuke, ljetina, iz
dvorišta miris trine, s tavana klepet prevelikih cipela na stopalima tvoga djetinjstva. Mamine, babine, bratove – samo neka nisu tvoje, neka nisu tamam i neka te niko ne omete dok jedan krug oko kuće ne napraviš….
Ko gradi puteve od srca k nesrcima, od ljubavi k neljubavi, od
sjećanja do nesjećanja i kako uvijek na takvim putevima šareni
putokazi toliko obećaju?
Zašto kao mladić sanjaš zrelost u zrelosti čežneš za onim mladalačkim danima? Postarost se sjećaš svakog dana djetinjstva a ne znaš gdje si bio naumio kad si iz kuće izašo tog trena.
Ko igra te lastike s vremenom, s nadama i žudnjama?
Ko zna odgovorit na onu pitalicu: Care care govedare koliko je sati???
Šta je čovjeku kuća i koja kuća mu je prava. Ona u kojoj se rodio, ona u koju je preselio, ona u kojoj trenutno živi? Možda ona u kojoj najviše uspomena zatiče.
Kućni prag je najveća planina, samo nisam načisto, je li poslije njega svi strmu ili sve brdu ili ima i poravan?