Tekstovi

Uzrelost

Noć priteže kolane tame,
proplanci sna oči mi brīde,
odavno već one kopne same,
ti tragovi jasno u njima se vide.
Ne tražim druga za svoju samoću,
ne tražim riječi za svoju sjetu,
znam gdje sam stigao i kamo hoću
i kakve pute želje mi pletu.
Kao planinar osvajam dane,
za svakim vrhom novi iz daleka,
za svakom noći jutro novo svane,
i na istom pragu sudbina me čeka.
Obuvam je i tragove širim,
godinama tako život živim,
za sve žali kad podvučem crtu,
samo sebe mogu da okrivim.
Svojih grešak’ ne bojim se više,
prestao sam na njih da se viknem,
kad s jeseni vjetar me zanjiše
ja ću pasti da s proljećem niknem.